Pod pojmom energetska učinkovitost podrazumijevamo učinkovitu uporabu energije u svim sektorima krajnje potrošnje energije: industriji, prometu, uslužnim djelatnostima, poljoprivredi i u kućanstvima. Energetska učinkovitost je suma isplaniranih i provedenih mjera čiji je cilj korištenje minimalno moguće količine energije tako da razina udobnosti i stopa proizvodnje ostanu sačuvane.
Pojednostavljeno, energetska učinkovitost znači uporabiti manju količinu energije (energenata) za obavljanje istog posla – funkcije (grijanje ili hlađenje prostora, rasvjetu, proizvodnju raznih proizvoda, pogon vozila, i dr.). Važno je istaknuti da se energetska učinkovitost nikako ne smije promatrati kao štednja energija. Naime, štednja uvijek podrazumijeva određena odricanja, dok učinkovita uporaba energije nikada ne narušava uvjete rada i življenja.
Nadalje, poboljšanje učinkovitosti potrošnje energije ne podrazumijeva samo primjenu tehničkih rješenja. Štoviše, svaka tehnologija i tehnička oprema, bez obzira koliko učinkovita bila, gubi to svoje svojstvo ukoliko ne postoje educirani ljudi koji će se njome znati služiti na najučinkovitiji mogući način. Prema tome, može se reći da je energetska učinkovitost prvenstveno stvar svijesti ljudi i njihovoj volji za promjenom ustaljenih navika prema energetski učinkovitijim rješenjima, negoli je to stvar kompleksnih tehničkih rješenja.
Stoga je i prilikom davanja preporuka za poboljšanje energetske učinkovitosti najprije potrebno razmotriti navike potrošača i usmjeriti ih k s(a)vjesnijim izborima. Takve su mjere besplatne, a mogu donijeti doista značajne uštede. Tek kada je razina svijesti potrošača o potrebi učinkovite uporabe energije razvijena, potrebno je potrošača usmjeravati na nove, tehničke mjere za smanjenje potrošnje energije, o čijoj primjeni će se odlučiti na temelju njihove isplativosti, a čime će se uz energetsku podići i ekonomska učinkovitost.
Razlozi ZA energetsku učinkovitost
Nepobitna je činjenica da je pristup energiji po prihvatljivim cijenama ključan preduvjet gospodarskog i socijalnog razvoja svakog društava. No, proizvodnja energije i njezina uporaba značajno utječu na okoliš, uzrokujući zagađenja lokalnog i regionalnog karaktera (smog, kisele kiše i sl.), ali i globalne probleme poput globalnog zagrijavanja i rezultirajućih klimatskih promjena.
Naime, energija se još uvijek većinom proizvodi iz fosilnih goriva: ugljena, nafte i naftnih derivata i prirodnog plina. Njihovim sagorijevanjem u atmosferu se ispuštaju razni polutanti poput sumpornog dioksida SO2, dušičnih oksida NOx, čestica te ugljičnog dioksida CO2. Plinovi SO2 i NOx, osim njihovog potencijalno štetnog djelovanja na zdravlje, poznati su kao ”kiseli” plinovi jer njihovom
transformacijom prilikom daljinskog transporta nastaju kiseli sastojci koji se talože iz atmosfere u obliku mokrog (kisele kiše) i suhog taloženja. Osim zakiseljavanja, NOx sudjeluje u eutrofikaciji i stvaranju štetnog prizemnog ozona. S druge strane, staklenički plin CO2 je najznačajniji uzročnik globalnog zatopljenja.
Valja, stoga, imati na umu da se energija uvijek proizvodi kako bi zadovoljila potrošnju – proizvodnja je uzrokovana potrošnjom, pa nepažljiva, neučinkovita potrošnja uzrokuje nepotrebno veliku proizvodnju, a time i nepotrebno velik negativan utjecaj na okoliš. Poboljšana učinkovitost uporabe energije rezultirat će njezinom smanjenom potrošnjom, što vodi i smanjenju proizvodnje energije. Može se reći da svaki kWh energije koji ne potrošimo znači određenu količinu onečišćujućih plinova koji nisu ispušteni u atmosferu. Prema tome, učinkovitom uporabom energije podiže se kvaliteta vlastitog okoliša te se pridonosi globalnoj borbi za suzbijanje klimatskih promjena.
Emisije onečišćujućih tvari i stakleničkih plinova
Neracionalna potrošnja energije uzrokuje povećane emisije onečišćujućih tvari u atmosferu. Hrvatska je kroz međunarodne ugovore, kao što su Konvencija o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka (CLRTAP) i Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC), preuzela obvezu praćenja i smanjenja emisija onečišćujućih tvari i stakleničkih plinova u zrak.
Najznačajnije onečišćujuće tvari, kako je već istaknuto, su sumporni dioksid SO2, dušični oksidi NOx i čestice, dok je najznačajniji staklenički plin ugljični dioksid CO2.
Emisije ovih tvari u razdoblju od 2000. do 2005. godine u Hrvatskoj prikazane su u tablici:
|
2000. |
2001. |
2002. |
2003. |
2004. |
2005. |
Sumporni dioksid SO2 (t) |
60 910 |
62 060 |
68 018 |
66 598 |
53 772 |
53 494 |
Dušični oksidi NOx (t) |
68 428 |
68 788 |
67 811 |
68 454 |
66 019 |
67 195 |
Čestice (t)
|
11 810 |
11 387 |
11 402 |
12 887 |
12 476 |
12 680 |
Ugljični dioksid CO2 (1000 t) |
16 827 |
17 704 |
18 880 |
20 202 |
19 657 |
20 006 |
Kako je vidljivo iz gornje tablice, u promatranom razdoblju najznačajniji porast bilježi upravo emisija CO2. Hrvatska se ratifikacijom Kyotskog protokola obvezala emisije stakleničkih plinova smanjiti 5% u odnosu na baznu godinu 1990. u razdoblju od 2008. do 2012. godine. Utvrđeno je da su ukupne emisije u 1990. godini iznosile 34620 Gg ekvivalentnog CO2. Najveći dio emisija CO2 dolazi upravo iz energetskog sektora, tj. nastaje uslijed proizvodnje i potrošnje energije. Nepobitna je činjenica da će potrošnja energije u budućnosti samo rasti, a time će rasti i emisije stakleničkih plinova.
Što vi možete napraviti?
Reciklirajte! Energija koja se troši na proizvodnju i pakiranje, kao i metan koji nastaje na odlagalištima uslijed razgradnje otpada pridonose emisijama stakleničkih plinova – oko pola tone godišnje po osobi. Recikliranje štedi energiju i čuva naše prirodne resurse. Za proizvodnju koja umjesto novih koristi reciklirane materijale, koristi se manje energije, što znači manje fosilnih goriva, a kao posljedica toga emitira se i manje stakleničkih plinova u atmosferu
Izvor : UNDP Hrvatska
www.energetska-efikasnost.undp.hr