Pokušajte zamisliti: proljeće bez zujanja malih vrijednih kukaca, omiljeni čaj bez meda, melem bez dodatka prirodnog voska, grlobolju bez pomoći propolisa te na kraju – livade bez cvijeća… Nezamislivo, zar ne? Pčela medarica (Apis mellifera) smatra se jednim od najznačajnijih oprašivača biljaka, a za nas ljude vjerojatno je i najkorisniji kukac kojeg možemo zamisliti.
Kao ˝domaća životinja˝ rasprostranjena je na svim kontinentima izuzev Antarktike. Društveni je kukac čije kolonije ponekad mogu imati između 40000 i 80000 članova, a još su je prije 6000 godina uzgajali stari Egipćani.
Broj pčela je, usprkos tome što se uzgajaju, zadnjih godina počeo značajno opadati. Pojedine europske regije prijavile su izumiranje čak 80% pčela. Kao neki od mogućih uzroka nestajanja pčela navode se: paraziti, klimatske promjene, uvođenje genetički modificiranih kultura, nestanak staništa, pesticidi, pa čak i korištenje mobilnih telefona.
Važnost ovog kukca za čovjeka i cijelu ekosferu, neprocjenjiva je. Dokazano je da pčele oprašuju preko 75% biljaka koje koristimo za hranu (pretežno voće i povrće). Med i ostali pčelinji produkti poput cvjetnog praha, propolisa, matične mliječi i voska primjenjuju se tisućama godina u liječenju raznih bolesti, a značajna je i njihova ekonomska korist. Prema New York Times-u, Sjedinjene Američke Države bi štete nastale nestankom pčela mogle koštati čak 14 milijardi dolara.
S druge strane, zajednice pčela uzgajivača koji se bave organskim uzgojem biljaka u skladu s prirodnom ravnotežom, nisu pogođene ovakvim negativnim trendom. Jedan od najštetnijih nusprodukata konvencionalnog načina uzgoja biljaka je prekomjerno korištenje pesticida. Zbog nemogućnosti razlikovanja ˝dobrih˝ od ˝loših˝ kukaca, pesticidi uništavaju sve pa tako i pčele.
Rješenje postoji i cijelo vrijeme nam je pred nosom – povratak prirodi. Žalosno je što ne učimo na svojim greškama i uvijek smatramo da smo tako moćni i nedodirljivi. Ironično, ovaj put, na tako mnogo načina, ovisimo o maloj ˝beznačajnoj˝ pčeli. Pčele mogu bez nas, ali pitanje je možemo li mi bez njih?