E, vidiš, to me smeta!

Smeta me što odrasli uče klince da od malih nogu budu pristojni. „Ponašaj se lijepo…Reci dobar dan susjedima…Slušaj učiteljicu…Poštuj oca i mater“..kak se to već šika. A oni sami su obične trube. 

 

I prisjetim se često kak su meni moji (moji nisu bili trube) govorili da moram biti pristojna i lijepo pozdravljati susjede. A ja sam ko svaki pravi pionir, koji je radio to što mu kažu, a ne ko današnji tinejđeri  (Čuješ, kćeri moja!) izvršavala svaku sugestiju izrečenu u imperativu. Meni su moji starci objasnili da moram biti pristojna i pozdravljati. 

 

Pa sam fino, skup sa svojih sedam godina, stala na crno-bijelu ogradu u Vinkovačkoj 10 i redom pozdravljala sve starije od sebe: „Bok, stiček! Bok, teta!“ – nisam uopće kužila zakaj me prolaznici gledaju ko da sam lagano retardirana. 

 

Drugo sjećanje uz tu istu ograde je bilo nešto poslije ovog prvog – kada sam preko nje skakala sa slikovnicom 100 figura veneris koju sam pronašla u dedinom noćnom ormariću. Ni tu nisam kužila zašto me deda Pepo naganja po dvorištu. Puno toga nisam kužila u toj dobi. 

 

Nego, vratimo se na nepristojnu djecu i kakti pristojne odrasle. A ti isti odrasli – ne odgovaraju na pristojne mejlove. Gledaju žnirance kad s njima čekate lift. Ne zahvale kad im pristojno pošalješ materijale. Ili te ignoriraju kad ih nešto pristojno pitaš. A gnjave li ga gnjave kad njima nešto treba. Pa si onda mislim- kaj te nepristojne odrasle mama nije naučila da budu pristojni? 

Ili su se nekak putem, ko stari ajvar, pokvarili. 

 

I pitam se ima li uopće smisla djecu učiti pristojnosti kad je naprosto postalo normalno da se ponašaš ko Tatar. Ne tartar, nego Tatar. Uvijek me zanimalo jesu li ustvari Tatari izmislili tartar, ali nikad nisam dublje prokopala. Ako i jesu, mogli su ga nekak kreativnije nazvati. 

E, vidiš, to mi smeta.

 

Smeta me i  to što sam se zbog posla skroz pokondirila. Postala prava biznis woman. Nemam više ni trenutak za promatranje jesenjeg lišća, kapljica kiše koje mi se sljevaju niz prozor ili za zabijanje nosa i fotoaparata u ljekovito bilje – svih tih stvari koje su mi hranile dušu. Sad mi dušu hrani skakanje Naturalinih statistika. Kažem, pokondirila se skroz. 

E, vidiš, to me smeta.

 

Smeta me i što sam rastrešena zbog posla. Pokušajte zamisliti tinejđericu, koju sam već spomenula u tekstu, kako te pogleda nakon bljezge koju provališ. Da ilustriram, prije par dana sam svoju Jedinu, mezimicu i ljubimicu, čedo mamino i tatino jedino, pitala Kad će više taj članak?, umjesto, Kad će više ta zadaća iz matematike?

– Haaaalooooo, mama! Kaj je teeeebiiiii? – okice boje lješnjaka su se preokrenule. Poludila je skroz-naskroz.

 

Nije mi išlo taj tjedan, uza sav moguć trud. Umjesto smeđeg šećera, jedan sam si dan, u kavu stavila – prezle.

 

Drugi dan mi je u prostoru u kojem radim bilo zima pa sam si zagrijala klimu na 26 celzijevaca i zgubila – daljinski od klime. Kad mi je lagano postalo tolko vruće da sam već isplazila jezik skužila sam da nema daljinskog. Tražila ga pol sata po stanu. 

Umjesto klime imala saunu. Preživjela nekak kad sam pronašla daljinski ispod hrpe papira. 

 

Stvarno mi smeta kad sam rastrešena.

 

 Ali ono kaj me najviše u posljednje vrijeme smeta je diranje u struku. Kad pročitam na nekim portalima da si stavite tri izribane mrkve, perje od dva češljugara i tri jajca na glavu kao prirodnu masku za kosu – to mi dođe smiješno. 

 

Kad me nazove žena koja bi svom sinu stavila eterično ulje origana u med i kremu za lice jer je to negdje pročitala – tu se zabrinem i za ženu i za njenog jadnog sina. Isto kako se zabrinem i za svaku ženu koja posluša savjete za liječenje HPV-a koje je pronašla na internetu pa u rodnicu gura češnjak, bočicu čajevca ili naribani hren. Isto tako sam se zabrinula kada me nazvala žena iz Sarajeva koja je negdje pročitala da će ispijanje dvije litre čaja od zimzelena dnevno djelovati kao prevencija nastanka karcinoma dojke, koji su imali i njena mama i baka.

 

Ali kada pročitam da se karcinomi liječe biljakama ili načinima na koji nema šanse da se poboljša kvaliteta života, a ne izliječi teška bolest. Ili kad me nazove žena koja je negdje na internetu pročitala da zelena glina pomaže u liječenju zloćudnih bolesti i traži savjet za svog dvanaestogodišnjeg sina koji boluje od karcinoma mozga (koji je, by the way, star točno kao moja tinejđerica koja se provlači kroz cijelu ovu priču) i pita me bi li mu pomoglo da mu radi obloge od zelene gline jer je to pronašla negdje na bespućima interneta. 

 

Za to zaista ne mogu reći da me smeta.

 

Na to podivljam.  

 

Molim vas, sve koji ste uspjeli doći do kraja mojih žvrljotina. Iako sam se trudila zainteresirati vas i mogućim izvučenim smješkom privući daljem čitanju – završetak ovog posta nema nikakvu namjeru da bude zabavan. 

 

Apeliram na korisnike interneta – pripazite na napise na internetu. 

Provjerite izvore. 

Osigurajte se. 
 

Jednako tako, apeliram i na sve one koji pišu nešto na internetu da triput provjere ono o čemu pišu. Barem kada se o zdravlju radi. Da razmisle i ne objavljuju informacije koje nisu stoposto provjerene. 

 

Jer netko će negdje to pročitati.

 

I pomisliti da se u zelenoj glini krije spas.

 

 

Pusa svima.

Andrea