Kad upoznate Đurđicu Vorkapić, u prvi vas mah zaprepasti njezina energija. Svestrana, kreativna, snažna, u isto vrijeme jednostavna i skromna, neprestano vas navodi na drukčije promatranje svijeta oko sebe. Đurđica je osoba koja živi svoju priču, uvijek vjerna sebi i svom iskonskom, a oni koji dobiju pozivnicu za njezine revije ili posjete Hippy Gardenov showroom imaju prilike zaviriti u čaroban svijet koji oživljava, uvijek na neki drukčiji način.
U jednom trenutku to je „levitirajuća“ revija u Petrčanima, gdje je šest kamiona kopnene vojske napravilo pontone kako bi manekenke mogle levitirati, zatim šest tona trave u Francuskom paviljonu da bi dočarali raj, ili bijeli konj u crno ovijenoj Esplanadi kojom su šetale markizete… Ali za Đurđicu drukčije i ne ide.
„Neiscrpan je kreativni svemir“
– Meni se to jednostavno dogodi, mislim da je to jedini ispravan način stvaranja. Volim eksperimentirati. Kad napravim kolekciju, volim je predstaviti na neki način koji je pomalo drukčiji. Toliko uživam u tome, toliko uđem u priču i taj trenutak da potpuno izgubim realnost. Izgubim ono što je oko mene i želim svim ljudima koji dođu na reviju da budu potpuno moji tih 15 minuta, i da im dočaram svoj svijet, neku priču iza toga.
Čim tražiš inspiraciju u povijesti ili povijesnim ličnostima, nekako se u tome svemu izgubiš jer to je njihov trenutak, njihovo vrijeme i njihove spoznaje, a ti sad radiš plagijat nečega što je već bilo. Ne idem u taj element „prošloga“, nego sam jednostavno u svom trenutku, dogodi mi se, opustim se i stvaram. U tom trenutku inspiracije ja sam posve opuštena – zatvorim oči, vidim cijelu kolekciju, vidim što mi fali, što još nisam napravila, i onda to idem sašiti. I pritom mi dolaze najljepše stvari jer tad se povežeš sa svojim iskonom, tad jednostavno jesi… Opustiš se, duša ti se otvori i dolaze kreacije, neiscrpan je kreativni svemir – otkriva Đurđica.
Biti vjerna sebi za Đurđicu je uvijek bila najvažnija odrednica. U Hrvatskoj, gdje jako puno ljudi stvara modu, autentičnost mora biti na prvome mjestu. Ako nije autentično, ako je plagijat ili kopija, neće dugo potrajati, smatra Đurđica. – Ako nemaš svoju autentičnost u postojanju, ne možeš stvarati apsolutno ništa, pogotovo ovaj naš kreativni posao, jer se umoriš, jer nije tvoje iskonski. Ako je tvoje iskonski, nikad nema umora – dodaje.
Tesla kao nadahnuće
Većina njezine kreativne energije vezana je uz modu, njezin core business i tu se najlakše izražava, kaže Đurđica. Ali vezane su i uz industrijski dizajn, jer osim što je uspješna kreatorica, malo ljudi zna kako je Đurđica ujedno nagrađivana inovatorica i produkt-dizajnerica. Držač HippyShape svjetski je priznat inovativni proizvod i dobitnik brojnih nagrada za inovacije – između ostalog, zlatne medalje na 36. sajmu inovacija „Inova“ i srebrne medalje na Međunarodnom salonu izuma, tehnologije i novih proizvoda u Ženevi, u konkurenciji od 1100 proizvoda.
Ta inovacijska crta i ljubav prema istraživanju još je nešto što ova Ličanka dijeli sa svojim zemljakom, Nikolom Teslom. Za nju je Tesla osoba koja je u povijesti čovječanstva najviše pomaknula granice, a kad bi mogla, živjela bi upravo u njegovo doba. Zanimalo me gdje još vidi poveznicu s Teslom, osim u rodnoj grudi i pomicanju granica.
– Kad se dotaknemo Tesle, nekako mi je srce uvijek veliko i puno. Po meni je Tesla genij čovječanstva, nekakav čudnovati anđeo na zemaljskoj kugli koji je stvarno prenio puno toga, a mi uopće ne razumijemo što je Tesla sve mogao i što je nama ostavio da naučimo.
Reći da i ja pomičem granice, to bi ipak bio preveliki kompliment, ali s druge strane, nekako se vodim načelom da treba pokušati. Hrabra sam, trudim se u svom poslu biti hrabra i inovativna i ostvariti sve što mi padne na pamet. To znaju svi koje me okružuju, i tu se usudim raditi velike stvari – vezane uz modu, ali i uz industrijski dizajn. Napravili smo velike stvari koje će kroz nekih pola godine ugledati danje svjetlo. U prvi mah nisu naišle na plodno tlo i razumijevanje, i tu bih povukla paralelu s Teslom, ali vjerujem da će za mojeg života te stvari zaživjeti – objašnjava Đurđica.
Učiti od straha
S istom hrabrošću koju manifestira kroz svoj rad, Đurđica živi svaki dan. Ničega je nije strah (osim buba, priznaje kroz smijeh), jer Đurđica živi svoju filozofiju, nadahnutu kako iskustvima meditacije, tako i životnim lekcijama naučenima kroz odnos s ocem. Kroz životne cikluse i stvari koje ti se dogode, i dobre, ali i teške stvari kroz koje prođeš, otvara se iskustvo iz kojeg imaš jedino mogućnost naučiti, smatra Đurđica.
– Moj otac je bio dosta bolestan, preminuo je prije deset godina, ali kroz njegovo teško iskustvo i iskustvo njegova života zapravo sam imala priliku najviše naučiti. On je na neki način bio moj najveći učitelj u životu. Ali učio me kroz tišinu. Taj blagoslov koji je on meni i mojoj sestri dao kroz svoju bolest bio je najveća škola.
U trenucima kad čovjek ima kanilu, kad je nepokretan i ne može govoriti, tada samo oči gledaju i samo one komuniciraju. Nema više uloga otac – sin jer tada ne postojiš na tim razinama. Imaš samo komunikaciju, i tad ste isti, čista energija – istih ste godina, istih potreba, komuniciraš sa sebi istim. Kad se to dogodi, shvatiš sve – nevažnost glupih stvari, svoju nevažnost, i da je jedino što imaš sadašnji trenutak. I nemaš ništa više. Jedino što imam je sada, nemam jučer, u jučer se ne mogu vratiti, i nemam sutra, jer mi nitko ne jamči da ću i sutra biti ovdje – kaže Đurđica.
Ljudi imaju mogućnost to spoznati, štoviše, svatko ima tu mogućnost kada dođe taj trenutak, smatra Đurđica. Ali, lakše je skrenuti pogled. Ljudi bježe od toga i mentalno se brane, boje se prihvatiti realnu situaciju i ono što im se događa, ali kad bi to mogli, kad bi malo osvijestili ono što se događa u tom trenutku, onda bi stvarno mogli doći na druge razine svijesti.
– Strah i ljubav su dvije emocije, nema treće. Ljubav donosi sve ono u čemu uživaš, a strah sve ono od čega zazireš, u što ne želiš ulaziti i što ti stvara grč ili problem. Naš iskonski strah je strah od smrti, ali kad to osvijestiš i shvatiš da smrt možda nije nešto najgore što se može dogoditi, onda uvidiš da svaki trenutak treba živjeti u punoj svjesnosti, bez obzira što ti nosi – dodaje.
Povezana s iskonom
Ovakvo stanje uma Đurđica u velikoj mjeri duguje radu na sebi. Puno meditira, otkriva, i mnogo vremena posvećuje molitvi, ali na svoj način. Fokusirana je na to da vibrira zdravo i da vibrira pozitivu, pa isto i privlači. – To jednostavno sjaji. Kad taj sjaj krene, onda ti sve krene, ne možeš to zaustaviti. I to ljudi osjete. To je jedino autentično, zato što je izvorno tvoje, ide iz tebe – kaže Đurđica.
Iako biste mogli pomisliti kako u današnjem brzom i hektičnom svijetu nemate vremena, upravo bi to mogao (i trebao) biti glavni razlog da vježbate svjesnost. To nije nešto za što nužno treba odvojiti vrijeme. U inat ritmu današnjice, u svemu što radite, u svakom trenutku, unosite sebe. Kako? Iskušajte Đurđičin recept.
– Tu svjesnost svaki dan vježbam, u svakodnevnim stvarima, kad pišem račun, kad plaćam fakturu, kad razgovaram s ljudima. Nije to sad neka naučena forma, nekakva mantra da je ponavljaš, nego kažeš – imam sada sve i hoću biti zadovoljna, nasmijana, sretna, hoću podijeliti lijepu riječ, zračiti dobro. Jer vjera bez djela je ništa. Stvar je u tome da svoju vjeru, svoju svijest prizemljiš i živiš je, živiš svoje vjerovanje i to ti postane dio života, drukčije i ne znaš – otkriva.
Meditacija kao pranje zubi
Danas joj nije nikakav problem raditi na svjesnosti i meditirati samoj, zato što je dugo provela u Akademiji za osobni razvoj učitelja Marca Bianca. Njegova škola traje sedam godina, a između ostalog, uključuje i odlazak na meditacijske retreate.
– Tamo 15 dana meditiraš, i po 12 sati na dan, i ne radiš ništa drugo. Samo dišeš, pročistiš kanale i imaš mogućnost svojim meditacijama stvarno otići jako daleko. I ti ploviš, tad je duša slobodna. Kad čovjek osvijesti da se zapravo nema čega plašiti, ona „oštećenja“ koja se usput događaju, koja nekako nosiš sa sobom, u takvim retreatima možeš izbaciti van. A kad si dobro sam sa sobom, kada znaš svoj put, kada znaš svoj iskon, kad prebivaš u bogu, kako god to nazvali, onda je tvoje putovanje predivno, onda te samo nosi, ploviš s dupinima ili sa zvijezdama. U tih 15 dana retreata naučila sam kako meditirati. Sad meditiram sama, imam svoj princip, svoj način. Povučem se i meditiram. Ali to treba raditi svakodnevno, da ti dođe kao oprati zube – objašnjava Đurđica i dodaje kako je jednako važno brinuti za duhovno tijelo kao i ono fizičko.
– Mi se sastojimo od različitih tijela – što ti vrijedi održavati fizičko ako ti duhovno pati. Fizičko je odraz duhovnog, ima ljudi s 80 godina koji imaju duh toliko zarazan da je njihove fizičke godine nemoguće izračunati, jer ih zapravo nemaju, jer su svoje duhovne godine prilagodili onim fizičkim. Ali kad fizičko nadvlada, a duhovno je nerazvijeno, tada osjetiš starenje – zaključuje Đurđica.
Istraživati i samo istraživati
Osim što je velika zaljubljenica u meditaciju, Đurđica je i zaljubljena u život, istraživanje i upijanje svoje okoline. Rijetko ćete ju pronaći na razvikanim putničkim destinacijama jer preferira neku drugu vrstu odmora. Njoj je prije svega važan put, jer kad putuje, znači da se miče. Živi. Možete to pripisati činjenica da je profesionalna vozačica (ima položen vozački ispit za sve kategorije), ali ono što je važno, to je putovanje. Stoga putuje na neka mjesta koja drugim ljudima možda nisu prvi izbor.
– Volim neka drukčija mjesta jer volim istraživati. Kao što su ona mala zaboravljena mjesta u Dalmaciji koja imaju vlastitu čaroliju, samo prođeš kroz njih, staneš s onim ženama koje sjede na klupicama i doživiš mjesto iskonski. U tom su smislu moja putovanja drukčija jer odlazim tamo gdje možda drugi ljudi ne žele ići, jer im nije dovoljno atraktivno. A meni je sve to jako zanimljivo – kaže.
Upravo takvim skrivenim draguljima Đurđica posvećuje svoju pažnju, pa dodaje kako je cijela Hrvatska bogata i prebogata – samo ako imaš volje istraživati.
– Nedavno smo bili u Smiljanu, radili smo predstavu u povodu rođendana Nikole Tesle. Režirala je Petra Radin, ja sam radila kostimografiju, pjevali su Boris Štok i Marija Husar. Spavali smo u nekoj unajmljenoj kući sa srnama okolo, tamo nema mobitela jer nema signala, i to su ti trenuci vrijedni istraživanja – dodaje.
U jednakoj mjeri uživa u svemu što je okružuje i pritom otkriva vlastitu definiciju hedonizma. Iako hedonizam ljudi u pravilu vežu uz hranu, on nije samo u tome – Đurđica svoj hedonizam pronalazi u lijepim stvarima koje je čine sretnom i ispunjenom, a to su prije svega dobri ljudi, zdrava energija i dobri odnosi.
– Takav hedonizam volim, u spoju svega toga životnoga. To je moj hedonizam, u pravom smislu riječi. Hedonist sam i prema svojim prijateljima, biram svoje prijatelje i volim se družiti s ljudima koji slično vibriraju. Mislim da se život sam pretvori u hedonizam onda kad imaš najbolje od života – smatra Đurđica.
Slobodan i nesputan rast
I baš kao što ima svoju definiciju hedonizma, Đurđica ima i svoju definiciju uspjeha. Iako sam ponekad smatrala da je Hrvatska za Đurđicu preuska, brzo me razuvjerila. Jer već je imala prilike napraviti korake u drugim zemljama. I zahvalna je što je imala snage povući ručnu kočnicu.
– Prije 10 godina imala sam 15 dućana u Hrvatskoj. Tad sam imala najviše novca, ali sam i bila najviše sama, najviše tužna i najviše gladna. Jer sam uvijek bila na cesti, 15 dućana treba obići, i onda jedeš na pumpama – imaš para, a jedeš na pumpama jer nemaš vrijeme. Novac nema nikakvu vrijednost, jedina vrijednost koju imaš i najveći luksuz je da radiš ono što voliš. Vrijeme je jedino što ne možeš kupiti, vratiti ili dobiti. Ljudi misle da novcem mogu kupiti vrijeme, ali ti za novac moraš mnogo raditi kako bi onda stvorio vrijeme. Sve smo pobrkali – smatra Đurđica.
U takvim su se trenucima Đurđici i njezinu timu otvorile mogućnosti za više dućana, a i danas je zahvalna što je donijela pravu odluku. Kreacije Hippy Garden prisutne su diljem svijeta, počevši od zagrebačke zračne luke pa sve do Los Angelesa, Beča i Berlina, jer surađuje s puno concept storea. I to je zapravo tajna uspjeha – suradnja.
– Nije poanta da ti imaš dućane po cijelom svijetu, s tim se egom ne želim nositi niti mi je to zanimljivo, nego da imaš kvalitetne suradnje. Kad si dopustiš upoznati nove ljude i neka nova iskustva, zbilja ti se otvore novi kanali, druge mogućnosti. Tada se možeš baviti proizvodnjom, raditi kolekcije i fokusirati se na to, a brend i dalje raste. Svoj brend doživljavam kao da je nešto više i izvan mene, zbog toga ga nismo nazvali mojim imenom – kaže Đurđica.
Nego, što se onda krije iza imena brenda? Priča je, baš kao i sama Đurđica, inspirativna, slobodna i nesputana. – Kao podstanari u Zagrebu, živjeli smo kod pravih hipijevaca – hipijevaca ne samo po njihovu pristupu životu, nego uopće, po filozofiji, načinu razmišljanja i življenja. Budući da smo bili podstanari jako dugo, s njima jednostavno klikneš, taj svijet ti postane tako prirodan i normalan. Taj „hippy“ je meni stalno bio u glavi. A zašto „garden“? Garden je rast, a Hippy Garden je jednostavno slobodan simbol rasta, brend koji raste slobodno, bez utega – objašnjava Đurđica.
Jedan takav nesputan i slobodan projekt, baš kao i osoba iza njega, rijetko kad stoje na mjestu. Zato je pred njima kraj godine obilježen s puno novih projekata, otkriva Đurđica. – Idemo dalje s projektom From Croatia with Love s pet novih proizvoda, u listopadu radimo novu kolekciju pa pripremamo veliku reviju, a u međuvremenu radimo projekte vezane uz našu udrugu koja se zove Kombinat. Svaki tjedan imamo nešto, ali što se tiče našeg core businessa, revija nam je u 10. mjesecu pa nam je to u fokusu – kaže.
