Ako ste se pitali što jednog Japanca natjera na život u Hrvatskoj, odgovor je – kombinacija ljubavi i želje za izazovima. Dr. Shin Takahashi u Zagrebu živi i radi od 2007. godine, i to kao kiropraktičar – svoje je znanje i titulu doktora kiropraktike stekao nakon šestogodišnjeg fakultetskog obrazovanja na prvom i najvećem fakultetu kiropraktike na svijetu, Palmer College of Chiropractic u Davenportu u Iowi, ali je, unatoč ponudama iz SAD-a, Japana i drugih europskih zemalja, izbor pao na Hrvatsku.
Rođeni ste u Japanu, studirali u Americi, ali živite i radite u Hrvatskoj. Kako to da ste odabrali Hrvatsku za život?
– Kada sam završavao studij u Americi na Palmer College of Chiropractic, nisam mogao zamisliti da ostanem u SAD-u ni da se vratim u Japan. Život doktora kiropraktike u SAD-u je privlačan, ali htio sam vidjeti drugu zemlju i kulturu i postaviti si izazov, pokazati pravu kiropraktiku lokalnim ljudima.
Povlastica kiropraktičara koji je diplomirao na Palmeru jest da sam dobio više ponuda za posao iz cijeloga svijeta, pa i iz Hrvatske, koja 2006. godine nije bila toliko popularna kao danas i zato me odmah zainteresirala. Znao sam da je Mirko CroCop iz Hrvatske, ali nisam imao pojma o toj zemlji. Moj prijatelj iz Iowe Pat Miletich (UFC-šampion) također je podrijetlom iz Hrvatske, s njim sam trenirao i podučavao judo. Očito me je Hrvatska čekala.
Koje su najveće razlike između Hrvatske i Japana? Je li se bilo teško prilagoditi?
– Zapravo, prilagoditi se hrvatskoj kulturi bilo je jako jednostavno i ugodno. Ljudi su jako dragi i dobro izgledaju, i muškarci i žene. Hrvatska hrana je izvrsna, voda iz pipe je pitka. Ima puno manje zagađenosti okoliša. I svidjelo mi se što su Hrvati jako ponosni na svoju domovinu.
Jedna od težih stvari na koje sam utrošio puno vremena je jezik. Hrvatski jezik mi nije bio lagan i nisam imao vremena da ga učim na Filozofskom fakultetu na „Croaticumu“, pa sam ga morao naučiti sam, slušajući ljude na ulici, u tramvaju i shopping-centru.
Kako biste ocijenili kvalitetu života u Hrvatskoj, a kako u Japanu?
– Iskreno, kvaliteta života u Hrvatskoj puno je bolja nego u Japanu. Naravno da u Japanu ima puno više opcija, ali na sreću sam primijetio da većina tih „svjetlucavih opcija“ nije važna u životu. Trebam dobre ljude, čist zrak, vodu i hranu. Naravno da želim iPhone i dobar auto, ali to nije prva stvar koju si želim osigurati.
U odabiru mjesta za život, prste je uplela i ljubav – kako ste se vi i supruga Marta upoznali?
– Upoznao sam Martu kada je imala 21 godinu. Našao sam se s jednim prijateljem koji je često mijenjao djevojke. Jedan dan je doveo jednu mršavu i tihu curu. To je bila Marta. Vidio sam da ima loše držanje i da puši. Pričao sam o tome i mislio da će se uvrijediti, ali se smiješila i bila je znatiželjna. Kasnije smo se često dopisivali i odlučili smo biti zajedno.
Zašto ste postali kiropraktičar? Je li inspiracija za odabir zanimanja došla od obitelji? Naime, vaš otac ima ordinaciju za fizioterapiju u Japanu.
– Rekao bih da jest došla iz obitelji. Uvijek mi je bilo normalno razmišljanje da ću preuzeti tatinu ordinaciju kada odrastem i nakon što završim školu za fizioterapeuta. U Japanu postoji poseban smjer fizioterapije „majstor namještanja kostiju“, što zahtijeva iskustvo i karijeru u judu, stoga sam počeo trenirati judo s 10 godina. Crni pojas sam dobio s 14 godina, a moj tata je također judo-majstor.
Međutim, plan se promijenio kada sam imao 15 godina. Tata se vratio s putovanja u SAD u povodu 100. obljetnice Palmer Collegea of Chiropractic u Iowi, gdje je vidio pravu kiropraktiku i bio je zaista impresioniran. Rekao mi je: „Sine, možeš pokušati i napraviti nešto drugačije. U našem je poslu previše konkurencije. Budi kiropraktičar, ali pravi, a ne lažni kao drugi. Otiđi na najbolji studij. Novac? Ne znam, ali snaći ćemo se…“ Nisam znao puno o kiropraktici, ali sam bio optimističan glede toga.
Kod kojih sve stanja kiropraktika može pomoći? Koji su glavni razlozi zbog kojih ljudi posjećuju kiropraktičara?
– Ljudi su ovdje još uvijek skeptični oko kiropraktike, no već postaju umorni od primanja lijekova i injekcija za simptome poput glavobolje, boli u vratu, utrnulosti u rukama, nogama, boli u donjem dijelu leđa, tinitusa… Bilo je pitanje vremena kada će ljudi potražiti profesionalnu metodu bez lijekova i operacije koja će im vratiti kvalitetu života.
Budući da živčani sustav koji ide kroz kralježnicu ne kontrolira samo osjet boli, nego i imunološki sustav, organe i hormone, puno različitih tipova pacijenata dolazi u moju ordinaciju, a nastavljaju dolaziti radi preventivne njege i održavanja visoke kvalitete zdravlja.
Kako izgleda prvi pregled i tretmani? Jesu li tretmani bolni? Koliko često treba dolaziti?
– U svojoj ordinaciji obično ne tretiram pri prvom susretu. Prvo radim inicijalni pregled gdje napravim kompjutorsku analizu kralježnice pacijenta i pregledam svu medicinsku dokumentaciju. Zatim napravim pregled kralježnice i ortopedski pregled kako bih ustanovio točno stanje pacijenta. Pri drugom posjetu napravim plan tretmana za pacijenta kako bismo za što manje novca i vremena ostvarili najbolje rezultate.
Tretman je bezbolan i ne uzima previše vremena (od 10 do 15 minuta). U nekim slučajevima kralješci su kritično blokirani zbog akutnog ili kroničnog stanja i pacijenti mogu osjećati laganu bol od manualne terapije. Nakon nekoliko tretmana kralješke je obično puno lakše tretirati i više se ne osjeća nikakva bol. Osim kod pacijenata koji dolaze radi preventivne njege, obično preporučujem plan od 6 do 12 tretmana, ovisno o fizičkom stanju pacijenta.
Kakva je percepcija kiropraktike u Hrvatskoj? Većina ljudi još uvijek smatra kako je kiropraktika nešto opasno – žele doći na tretman, ali ih koči strah.
– Ima ljudi koji misle da je kiropraktika nešto potpuno čudno, ali žele probati. Zapravo, kiropraktika ima negativan imidž, ali dvije su stvari koje treba znati o njoj – prvo, postoje pravi diplomirani doktori kiropraktike u Hrvatskoj i drugo: ne samo da doktor kiropraktike prethodno mora završiti šest godina studija, nego školarina iznosi više od 80.000 eura (ne uključujući cijenu knjiga, uniforme, ortopedskih pomagala, laboratorijske opreme i troškova života), što si zaista rijetki mogu priuštiti.
Možete li malo usporediti zapadnjački i istočnjački način liječenja. Možemo li reći da se holistički pristup polako „uvlači“ i u zapadnjačku medicinu?
– Današnja zapadna medicina ima uspjeha zahvaljujući kugi i ratu. Antibiotici su bili djelotvorni i smanjili su ozbiljne infekcije poput kuge, kolere i tifusa te su se izvodile operacije koje su mogle vratiti život ljudima na samrti – operacije slijepog crijeva, fraktura, ozbiljnih trauma. Međutim, ljudi danas imaju drugačije probleme, kao što su pretilost, dijabetes, bolesti srca, autoimune bolesti i disfunkcija štitnjače.
Tri oružja zapadne medicine – lijekovi, injekcije i operacije – mogu smanjiti simptome, ali ne mogu otkriti ni izliječiti uzrok u potpunosti. Zato se holistički pristup koji tretira cijelo tijelo i vraća imunitet, istodobno tražeći uzrok bolesti, polako uvlači u zapadnjačku medicinu.
Hajdemo se još malo vratiti na Japan. Nedostaje li vam? Koliko ga često posjećujete?
– Ponekad mi nedostaje Japan, ali mi Zagreb još više nedostaje kad sam u Japanu. Obično idem u Japan jedanput na godinu, preko ljeta. Vraćam se uglavnom zato što Marta i moje kćeri vole posjete Japanu. Marta mi uvijek kaže: „Ne mogu vjerovati da si Japanac i da možeš čitati japanski.“ Idemo i zato da vidim svoje roditelje, pogotovo jer je mama imala prometnu nesreću prije četiri godine i sada je u invalidskim kolicima. Tata još uvijek radi, puši tri kutije cigareta na dan i govori da ne zna kako je još živ.
Je li vam važno da vaše kćeri što više uče o japanskoj kulturi?
– Iskreno, 99 posto mojih prijatelja kaže mi da moram govoriti japanski svojoj djeci. S djecom pričam hrvatski. Ponekad govorim japanski, zato moje kćeri znaju osnovne japanske riječi. Ne prisiljavam ih da uče japanski, niti im branim da ga uče. Ako budu htjele kasnije naučiti japanski, bit ću sretan što im mogu pomoći. Do tada govorim više hrvatski. Važno je održati vlastiti identitet, no za mene kao stranca obavezno je prilagoditi se novoj zemlji i učiti o njoj.
Moje kćeri vole japansku hranu, pogotovo tamago gohan, to je bijela riža pomiješana sa sirovim jajem i umakom od soje. Vide da često koristim štapiće za jelo i da čitam japanske knjige. To je već velika prednost da znaju da na svijetu postoje drugačiji jezici i drugačije kulture.
Koje vam je omiljeno hrvatsko jelo? Piće?
– Meni najdraža hrvatska hrana je uglavnom meso, domaća kobasica, špek i krvavica. Nedavno mi je jedan pacijent poklonio domaća jaja i domaću patku, a kasnije i kobasice! To je bilo divno. Volim sarmu, punjenu papriku i ćevape. Riba i škampi su također odlični. Povrće je isto jako ukusno, u usporedbi s američkim i japanskim povrćem. Prije sam često pio Ožujsko i Karlovačko pivo, ali da bih održao tijelo u formi, prestao sam. Pijem Jamnicu na poslu (1,5 do 2 litre na dan) i gemišt kod kuće.
U ono malo slobodnog vremena koje imate, što vam je najdraže činiti? Kako se opuštate?
– Od kada sam otvorio svoju ordinaciju u Martićevoj, posao mi je glavna stvar i Marta me također jako podupire. Radim 12 do 15 sati na dan, tako da su mi vikendi jako važni da bih mogao provesti vrijeme sa svojim curama. Odmah nakon posla idem doma, igram se s djecom. Takav običan dan je moje zadovoljstvo i zato nastavljam biti sretan i zdrav.
Jednog dana kada djeca odrastu, želim čitati japanski horor i piti gemišt, kupiti i igrati PlayStation 4 na velikom televizoru. To je moj san. Želim kupiti i voziti Nissan GT-R, ali za to će trebati malo više vremena…
