Znanost kaže: udahnemo u prosjeku oko 20.000 puta u jednom danu ako se ne bavimo nekom aktivnošću koja zahtjeva brže disanje i što je najvažnije, ako u tom danu nije bilo stresnih situacija. Razlika između treninga i stresa je ta što je kod treninga tijelu potrebno puno više kisika, pa su udisaji i izdisaji duboki i na usta. I to je u takvim trenucima ispravno. U stresu također dišemo na usta, no frekvencija disanja je puno veća jer je udisaj kraći i plići. Što se sve skupa kosi s tri osnovna postulata zdravog disanja: idealno je, naime, disati duboko, mirno i kroz nos.
Jogiji imaju izreku koja glasi – Svaki čovjek se rodi s određenim brojem udisaja i izdisaja koji su mu kao dragocjeni dar dodijeljeni prilikom dolaska na svijet. I od prvog svog daha, od prvog djetinjeg plača, on polako počinje trošiti ono što mu je dato. Koliko dugo će živjeti, ovisi o tome na koji način će disati.
E sad… ta tvrdnja i jeste i nije posve ispravna. Nije ispravna jer bi, da je stvarno tako i ako mi dopustite malo crnog humora, svaki vrhunski sportaš kojeg iscrpljujući svakodnevni treninzi prisiljavaju na veliki broj udisaja dnevno, morao onda umrijeti već u svojim kasnijim 20-ima. No, spomenuta jogijska izreka posve je točna kad govorimo o prosječnom čovjeku u današnje vrijeme koji je na udaru većih ili manjih stresora 8-10 sati dnevno. Takvom je čovjeku i te kako u interesu disati duboko i polagano kroz nos.
Zašto?
Zato što dubokim i polaganim disanjem umirujemo čitavo tijelo i um. Takvim disanjem „poručujemo“ našem mozgu da smo mirni i da je sve u redu. Kada se osoba nađe u nekoj neugodnoj situaciji, polako se počinju aktivirati sve one funkcije koje omogućavaju fight-or-flight-reakciju (borba ili bijeg). To stanje, u životno opasnim situacijama, ljudima je tisućljećima spašavalo živote. U tom stanju istovremeno se pojačavaju one funkcije tijela odgovorne za preživljavanje, a stišavaju se one koje ne mogu pomoći u borbi za život. Jedna od funkcija koje može pomoći je kratki, plitki dah na usta radi bržeg uzimanja velike količine kisika u što kraćem vremenu radi borbe ili bijega.
Danas se prosječan čovjek ne nalazi često u životno opasnim situacijama, no to ne znači da se kod stresnih situacija – posredstvom simpatičkog dijela živčanog sustava – ne aktivira funkcija svih spomenutih „alarmnih“ tjelesnih mehanizama, među njima i funkcija ubrzanog daha. Naprotiv, prečesto se – čak i u situacijama koje to objektivno uopće ne zaslužuju – organizam pretjerano troši što na kraju dovodi do niza problema, psihičkih i fizičkih podjednako, do bolesti, brzog starenja i prerane smrti.
Čovjek je danas svakodnevno u stresnim situacijama, ali tek vrlo mali broj ljudi poznaje načine (tehnike) psiho-fizičkog opuštanja i kontrole stresa. A jedna od najmoćnijih poluga ovog mehanizma je upravo polagano i smireno disanje. Ne poznaje li tehnike pravilnog disanja, čovjek prečesto diše plitko i ubrzano. Može li se riješiti te loše navike?
Teško. Iz jednostavnog (neurološkog) razloga prije svega. Naime, znanost nas uči da je za automatizaciju bilo kojeg pokreta ili radnje potrebno cca 4.000 ponavljanja (opaska: uzmite ovaj broj tek okvirno, jer automatiziranje neke radnje ovisi o mnoštvu faktora). Prihvatimo li ovu znanstvenu istinu, jasno je koliko bismo ponavljanja, vremena i truda trebali uložiti za ispravljanje navike lošeg (ubrzanog i plitkog) disanja.
No, onima koji se ipak odluče na taj napor volje i utroška vremena, sve će se višestruko vratiti kroz bolje zdravlje, sreću, duševni mir, manje stresa i … što je najvažnije … duži i sretniji život.
Kako nam joga u svemu tome može pomoći?
Odgovor je jednostavan: Svojim savršenim tehnikama disanja prije svega. U jogi dišemo mirno i polako. Dišemo punim plućima, isključivo kroz nos s točno odmjerenim intervalima zadržavanja daha nakon svakog udisaja i svakog izdisaja (ako niste znali, zapamtite: tijelo i um najviše su opušteni u trenutku ugodnog zadržavanja dana nakon izdisaja). Ako u pitanju nisu samo tehnike disanja, nego jogijske vježbe (asane) dodatni element svemu je i savršen sklad daha i pokreta čime se multiplicira opće stanje i subjektivan osjećaj opuštenosti i mira. Netko je jednom zgodno napisao: „To su trenuci kad parasimpatički dio našeg živčanog sustava uzima stvar u svoje ruke“ što je apsolutno točno. Prevedeno na jezik neurologije i fiziologije: aktiviraju se i postaju dominantni svi oni mehanizmi i procesi u našem tijelu i duhu, koji potiču i održavaju stanje ugodnog mira.
I ne samo to.
Znanost je odavno dokazala da se u trenucima posvemašnjeg mira i opuštenosti snažno aktiviraju naši intuitivni, kreativni i mnogi drugi pozitivni potencijali. A sve to ima za posljedicu ne samo ugodan osjećaj dubokog unutrašnjeg mira, nego i posve izravne pozitivne učinke u svakodnevnim konkretnim aktivnostima; ponašanju, donošenju odluka, odnosima prema drugim ljudima itd.
A u krajnjem ishodu, rezultat svega je ono što svi želimo: sreća. I tako, eto, krug se zatvara na lijep način. A sve je, podsjećamo vas, počelo mirnim, polaganim i dubokim disanjem… Malo uloženog truda, vjerujte, može se vratiti nevjerojatno lijepim i dragocjenim promjenama u životu.