Kako biste se osjećali i ponašali na putu dugom 1163 kilometra kroz polarnu hladnoću i ledenu bjelinu, gdje veći dio dana ne vidite ni živo biće, a kamoli osobu s kojim biste mogli porazgovarati? Što bi vam prolazilo kroz glavu? I ono važnije, što biste tada spoznali o sebi? Upravo se s tim izazovom odlučio suočiti Davor Rostuhar, hrvatski putopisac i fotograf, koji je 17. siječnja 2018. godine u 19.00 sati po hrvatskom vremenu uspješno završio svoju ekspediciju na Južni pol. No, imala sam dojam prateći njegove izjave za medije da se usporedno s tim putem, koji je prelazio fizički, Davor iznutra suočio s jednim, težim, u kojemu je susreo samoga sebe.
– Pripreme za oba puta bile su vrlo intenzivne. Fizičke pripreme događale su se u Norveškoj i Hrvatskoj, mentalne u Indiji i Hrvatskoj, a druge pripreme na polarnim krajevima. Išao sam na Arktik nekoliko puta, na Svalbard, na krajnji sjever Sibira i na Grenland. U Sibiru i na Grenlandu učio sam od majstora preživljavanja u hladnim uvjetima, od ruskih nomada Neneta, koji putuju sa sobovima što vuku sanjke, i od Eskima, posljednjih koji još putuju psećom zapregom. Od njih sam naučio kako se čovjek prilagodio tim ekstremnim uvjetima i ekstremnoj hladnoći. Ta su mi iskustva, naravno, bila jako korisna, ali najjače iskustvo je ono koje sam stekneš. Čovjek najbolje uči iz vlastitih iskustava, pogrešaka i pobjeda – pripovijeda Rostuhar.
Je li bilo teško osigurati sredstva za takvu ekspediciju? Kako ste uspjeli u tome?
– Osigurati financijska sredstva bilo je možda i najteže u cijeloj priči, čak i veći izazov od onog mentalnog. Pokušavali smo skupiti sredstva na klasične načine, od sponzora i vlastite zarade, ali to je bio vrlo skup i ambiciozan projekt. Maksimalno srezan budžet iznosio je 1,200.000 kuna i mi smo nakon dvije godine intenzivnog rada na pripremi sredstava skupili tek polovicu. Spas nam je došao u obliku crowdfunding-kampanje putem koje smo pozvali ljude da podrže našu ekspediciju. U tu se kampanju uključilo više od 1000 ljudi i zajedno s njima, s tim mojim plemenom sanjara, uspjeli smo ostvariti taj cilj i skupiti dovoljno sredstva za ekspediciju.
Kako je izgledalo putovanje – koliko dugo ste hodali, koliko ste se odmarali, što ste jeli? Pročitala sam da ste vukli opremu tešku 130 kilograma, zajedno sa 65 kilograma hrane pakirane u 800 plastičnih vrećica…
– Hodao sam 47 dana i 1163 kilometra, u startu su mi sanjke bile teške 137 kilograma, svaki dan će biti kilogram i pol lakše kako trošim hranu. Hodao sam po 10 do 12 sati na dan, a ostalo vrijeme trošio na redovne stvari oko kampiranja – podizanja šatora, topljenja snijega da dobijem vodu, hranjenja, punjenja baterija putem solarnih ploča, pisanja ekspedicijskog dnevnika, komunikacije s bazom i mojim timom… Malo po malo, vrijeme je odmicalo, nije bilo puno vremena za spavanje, nije bilo puno vremena za odmor, ali bila je to jedna lijepa rutina i upravo je to bio izazov svaki dan – tu rutinu izvesti što učinkovitije i što brže, tako da budem što efikasniji.
Što čovjeku koji 47 dana potpuno sam pješači prema jednom cilju i odmara se pod vedrim nebom prolazi kroz glavu? O čemu ste razmišljali, jeste li svodili neke osobne račune… je li bilo kriza? Kako ste se nosili sa samoćom i činjenicom da je oko vas samo golemo prostranstvo i divljina?
– Ta je samoća bila najveći izazov od svega. Čovjeku je jako teško biti sam zato što je naš um naučen da stalno prima raznorazne podražaje kroz naša osjetila. Ja sam bio lišen svih tih podražaja, u tom okolišu nije bilo ni mirisa ni zvukova, ničega za što bi se uhvatio pogled. Bio sam potpuno sam, kao u praznom prostoru, sve što je bilo moje povećavalo se. Zato sam morao jako paziti kako kontrolirati misli i emocije, što sam učio na mentalnom treningu, ali sam podjednako htio posvetiti to vrijeme tišini, uživati u njoj.
Dio vremena sam namjerno zabavljao um raznim sadržajem koji sam slušao – bile su to audioknjige, predavanja i glazba – a pola vremena sam slušao samo tu tišinu, istraživao sebe i kopao po svojoj nutrini. Pokušavao sam se fokusirati na to da budem u trenutku, da što više kontroliram vlastite misli, da s pomoću raznih mentalnih vježbi upadnem u zonu, i to je bilo lijepo iskustvo. Samoća je nešto što jedne ljude može dovesti do ludila, a druge do prosvjetljenja. Samica može biti i najveća kazna, čak veća od zatvora, a opet, neki ljudi vape za tom tišinom i samoćom u kojoj pronalaze najveći mir, iz kojeg se onda rađa ideja ili zadovoljstvo. Trudio sam se tu tišinu i samoću upregnuti u svoju korist i izvući maksimum iz nje i mislim da sam u tome uspio.
To je, bez sumnje, teško putovanje. Je li teže izdržati ga fizički ili psihički? Vjerujem da postoje trenuci u kojima su potrebni nadljudski napori i za to da napravite sljedeći korak, kamoli da vučete takav teret… Što vam je bila motivacija u takvim situacijama?
– Još sam u pripremama naučio da je ekspedicija na Južni pol puno više mentalni izazov nego fizički, koliko god bilo teško i fizički prevaliti te kilometre, u ekstremnim uvjetima, vukući sanjke koje su bile u startu teške 137 kilograma. Ipak, i unatoč tome najveći izazov je onaj mentalni. Negdje na polovici svoje ekspedicije vjerojatno sam bio najizoliranija osoba na planetu, okružen s nekoliko stotina kilometara leda – ne samo da nije bilo čovjeka oko mene, nego nije bilo ni jednog jedinog živog bića.
Ali mene je ta samoća privlačila. Zašto je to veliki izazov? Zato što čovjek ne može biti sam sa sobom, zato što se boji što će zateći u toj tišini, hoće li pronaći nešto na dnu tog svog bića ili će ga prevladati užas ako dozna da nema ničega. Mene je kopkalo to istraživanje vlastite nutrine još otkad sam prvi put vidio reportažu istraživača Naomija Uemure, Japanca koji je 1978 postao prvi čovjek koji je došao sam na Sjeverni pol. Nešto je kliknulo u meni kad sam ga vidio zagledanog u taj beskrajni bijeli horizont oko njega koji ga je okruživao na sve strane. I ja sam se htio okružiti tim uvjetima i hodati danima prema tom horizontu.
U takvim trenucima, sve što se događalo u meni bilo je pojačano. Ja sam bio sve što tamo postoji, sve što postoji bilo je u meni. Primijetio sam da se svaka, pa i najmanja emocija u meni zapravo povećava – mala sreća postaje euforija, mala tuga drama. Morao sam kontrolirati emocije. Na mentalnom treningu naučio sam kako da se ne poistovjećujemo sa svojim emocijama nego da se odvojimo od njih i primijetimo da mi nismo te emocije. To sam morao vježbati da zadržim zdrav razum. Kad čovjek to uspije, a na antarktičkoj ekspediciji silom prilika mora uspjeti ako želi preživjeti, onda postiže ono za što su stari grčki filozofi rekli da je najveća vlast na svijetu, a to je vlast nad samim sobom.
Sjećam se kako ste opisali trenutak kad ste napokon ugledali znanstvenu stanicu na samom Polu, kao crnu točku u daljini. Veselje, jer je pred vama cilj, a onda pomisao – zašto ta točka prekida beskrajni horizont na koji ste već navikli… Kakav je osjećaj kad se danas prisjetite te ekspedicije i tog trenutka?
– Lijep je osjećaj, sjećam se da je to bio lijep trenutak. Bio sam tog dana u zoni, prisutan u tom sadašnjem trenutku. Trudim se tako biti i dalje. Ne gledam unazad, ne gledam što je bilo ni što će biti. Naravno, iz prošlosti crpimo svoju snagu i lekcije, budućnost planiramo i polažemo svoje nade u nju, ali trudim se biti što više u sadašnjosti. Uživam u svakom trenutku, i kad sam u Zagrebu, i kad sam tamo, kad sam na početku velikog puta i kad sam na kraju tog puta… Sve je to jedna velika senzacija koja se zove život i uživam u svakom njegovu trenutku.
Što je vama u osobnom smislu značila ta ekspedicija – koliko vas je promijenila? Kako izgleda povratak u svakidašnjicu nakon takve izolacije?
– Vjerujem da nas sve stvari u životu mogu promijeniti, mogu nas potaknuti da postanemo bolji, a mogu nas i pokvariti. Na nama je da odlučimo što želimo u životu, želimo li napredovati ili želimo stagnirati i nazadovati. Čovjek ne mora otići na antarktičku ekspediciju da se mijenja. Volim putovati zato što je to prekrasno, zato što je naš svijet prekrasan i jednostavno sam odlučio da će moja igraonica biti cijeli svijet, a ne samo moja uža sredina. U jednakoj me mjeri mijenja i ekspedicija i život u Zagrebu i svaki trenutak ovog života sa sobom nosi izazove i prilike. Trudim se te prilike uvijek iskoristiti, živjeti punim plućima i uživati u ovom daru života koji svi imamo sreće blagovati.
Na vašoj se stranici može pronaći fascinantan popis zemalja i mjesta koja ste posjetili. Krenuli ste kao 19-godišnjak, biciklom od Zagreba do Egipta, hodali po Himalaji, pješačili kroz netaknutu džunglu parka Madidi u Boliviji, 20-ak dana bili u bolivijskoj Amazoniji, na mjestima gdje čovjek nikad nije bio, pješačili ste Saharom, došli do posljednjih „prvih“ Afrikanaca – lovačko-sakupljačkog plemena Hadzabe u Tanzaniji, proveli tri mjeseca u najzabačenijim područjima zapadne Papue u Indoneziji… Kako to izgleda svakih nekoliko mjeseci biti negdje drugdje, na drugom kraju svijeta, istraživati nepoznato, otkrivati detalje koje možda još nitko nije vidio?
– Taj sam izbor donio još u ranoj dobi. Sa 16 godina sam počeo putovati, a s 19 ići na velika putovanja i podredio tome život. Odlučio sam od toga napraviti i svoju profesiju, nekako se baviti time i to je stvarno privilegij. Mislim da danas živimo u uzbudljivom vremenu kada se cijeli svijet skuplja te daljine postaju manje i mi se stapamo u jednu kulturu. Živimo u vrijeme kada je tehnološki moguće putovati na drugi kraj svijeta, i nikad nije bilo jeftinije putovati nego danas.
Još postoji nešto zanimljivo za pronaći jer još ima autentičnih, tradicionalnih kultura. Želim to iskoristiti, hoću živjeti i učiti od te prekrasne raznolikosti koja postoji na svijetu. Svakako, mislim da je to privilegij, ali on je dostupan svakome tko ga izabere.
Koje su najopasnije situacije koje ste doživjeli u svojim avanturama? Vjerujem da svaki put u nepoznato i novo nosi i neke opasnosti. Razmišljate li uopće o tome prije puta? I kako se nosite sa strahom kad se nađete u takvoj situaciji?
– Da, razmišljam o tome i pripremam se, jer strah proizlazi iz neznanja, bojimo se nepoznatog, onoga što ne poznajemo. Ali što bolje to upoznamo, manje je prostora za strah. Strah je nešto što se može kontrolirati, što se može upregnuti u svoju korist, on može biti naš saveznik. Kako ga možemo učiniti svojim saveznikom? Tako da se dobro pripremimo. Naravno, uvijek postoji neki faktor nepoznatoga, ali taj faktor postoji svugdje u životu, ne samo na ekspedicijama. Radim na svojim strahovima i svaki put kad pobijedim neki strah, osjećam se bolje, potpunije, osjećam da napredujem i više živim puninu svog života. Strahovi nas čine robovima, a ja ne želim biti rob ničemu.
Ima li za vas uopće granica?
– Granice uvijek postoje, ne mislim da je čovjek bezgraničan i da može sve, ali mislim da možemo puno više od onoga što inicijalno mislimo da možemo. Ljudski je potencijal golem. Ja taj potencijal istražujem na svom vlastitom primjeru. Jako je bitno isprobati i spoznati te naše granice – ljudi ponekad stavljaju granicu previsoko i onda se razočaraju, ali većina ih te ciljeve stavi prenisko i onda su cijeli život nezadovoljni jer osjećaju da ne žive puninu svog života i da im nešto nedostaje. Definitivno mislim da treba ispitati te svoje granice, pronaći svoj prostor mogućnosti i unutar njega djelovati.
Više od 15 godina živite kao slobodni umjetnik – novinar, fotograf i pisac; niste vezani uz jednu redakciju, poslodavca, svakodnevne obaveze, mjesto… Jeste li ostvarili sve o čemu ste sanjali? I što nakon ove ekspedicije?
– Ostvarujem svoje snove jedan po jedan, naravno da je lijep život slobodnjaka i ne bih ga ni za što mijenjao. Drago mi je da sam to vrlo rano uvidio i otpočetka krenuo tako. Inače se ljudi zakopaju u nešto i onda se poslije više ne mogu otkopati. Otpočetka sam se zakopao u ono što mi je bilo zanimljivo, što je bilo moj san, a naravno da snova ima puno i da ću ih slijediti i dalje. Ima još puno izazova, nije da sam ih sve ostvario. Prekrasno je što čovjek s godinama i iskustvom mijenja stvari, svaki moj projekt je malo drugačiji, mijenjam forme, ali okvir je uvijek isti – putovanja, život, ljepota – jedanput je to Hrvatska iz zraka, drugi put džungla, treći poezija u Butanu…
Upoznali ste svijet sa svih strana, što biste rekli gdje su ljudi najsretniji, najzadovoljniji životom? Što bismo mogli naučiti od njih?
– Nigdje, jer nema tog mjesta – neki su ljudi sretni, neki nesretni. Neki bi rekli da više ima nesretnih u Kongu, gdje je humanitarna kriza i gdje nema društvenog sistema, a da je veća sreća u Danskoj, uređenoj socijalnoj državi, što pokazuju i statistike. Ali na bazi pojedinca to nema veze s okolnostima nego o tome kakav je koji čovjek – sve ovisi o pojedincu i tome što izaberemo. Sreća je u nama i mi sami biramo biti sretni svim svojim odlukama u životu koje donosimo.
Sami smo jedini kreatori svoje sreće. To nema veze s tim gdje čovjek živi, nego kako živi. Ljudi se uvijek izgovaraju na okolnosti. Uvijek im je netko drugi kriv za njihovu nevolju. Činjenica je da ne možemo mijenjati vanjske okolnosti, ali možemo mijenjati način kako reagiramo na njih. Bilo je ljudi koji su uspjeli ostati sretni i nakon što su preživjeli holokaust. Naše su male nevolje smiješne u usporedbi s tim. Ako su mogli oni, možemo i mi.
Davor Rostuhar svoje je putovanje pretočio u knjigu Polarni san, u kojoj opisuje kako je ostvario svoj dosad najveći pothvat – samostalnu ekspediciju na Južni pol
Poželite li nekad otputovati turistički na neka „obična“ mjesta, kakva rado posjećujemo mi „skromniji“ putnici, na primjer – kada ste posljednji put proveli vikend u Parizu, šetali Salzburgom, posjetili Beč, Prag… Privlače li vas uopće destinacije koje ne predstavljaju neki preveliki izazov?
– Privlače me i volim takve stvari. Kad sam se vraćao s Antarktike, uživao sam sa svojom zaručnicom Anđelom u Buenos Airesu. Prošle godine smo bili u Berlinu i Oslu, za Valentinovo smo išli u Veneciju. Obožavamo takve stvari. Putujemo po Hrvatskoj, po cijelom svijetu. Nisam ja samo neki avanturist koji ide na ekspedicije, nisam putovao samo na najekstremnija mjesta, nego i po gradovima tipa New York, Dubai, Hong Kong, Singapur i običnim malim mjestima. U svemu uživam, u Hrvatskoj, Europi i svijetu, poznatim ili nepoznatim mjestima, ali upravo tu ukupnost pokušavam postići jer me veseli sve.
Kad putujete, vjerujem da sa sobom nosite samo nužno. Često spavate pod vedrim nebom… Što vam na takvim avanturama najviše nedostaje, postoji li neka stvar koju biste jednog dana ponijeli na pusti otok, ili čovjek može baš bez svega?
– Ništa mi ne nedostaje u životu, možda jedino malo vremena, ali i to je isto iluzija. Nosim sa sobom ono što mi treba, nekad je to ruksakić s ništa stvari, nekad su to sanjke sa 137 kilograma, ali mi nikad ništa ne fali. Imam lijep balans u životu, vrijeme kad putujem i vrijeme kad ne putujem, tako da sam podjednako sretan svugdje kao i doma. Mene to sve veseli, balans svega, ukupnost svega, tako da mi ništa ne nedostaje. Ali to je rezultat mojih vlastitih odluka!
