Stručnjaci udruge HUHIV u CheckPoint centru za savjetovanje i testiranje na spolno prenosive infekcije pružaju nekoliko tisuća individualnih savjetovanja godišnje i susreću se s raznim emocionalnim izazovima osoba koje se odlučuju na testiranje.
Emocije kao što su strah, tjeskoba, neugoda, sram, krivnja, igraju važnu ulogu u donošenju odluka pojedinaca da posjete centar za spolno zdravlje te u suočavanju i nošenju sa svojim emocijama.
Mladi imaju razne upite o seksualnom odnosu
O spolnom zdravlju mladih i povezanim izazovima popričali smo sa psihologom Davorom Dubravićem koji radi u udruzi HUHIV šest godina. U sklopu savjetovališta pruža psihosocijalnu podršku osobama koje žive s HIV-om, savjetovanja u području spolnog zdravlja uživo, telefonom i e-mailom te vodi edukativne radionice za mlade na temu prevencije rizičnih ponašanja.
U doba kada su mladima naizgled dostupni svi odgovori (preko tehnologija) na pitanja o seksu i intimnim odnosima ipak se javljaju u HUHIV-ovo savjetovalište i to s raznim upitima.
Premda često pitaju o riziku nekog prethodnog spolnog ponašanja, o metodama kontracepcije i zaštite, zadnjih godina interes su prebacili na teme odnosa – kako postaviti granicu partneru u seksualnom odnosu, kako pokrenuti temu o testiranju, kako se maksimalno zaštititi u situaciji ‘usputnog’ spolnog partnera, kako postupiti kod nekih suptilnijih oblika prelaženja seksualnih granica i slično.
Svakom se korisniku pristupa individualno
Postoje li podaci koliko je mladih do sada posjetilo CheckPoint, koliko je godina imala najmlađa osoba, a koji je prosjek onih koji vam dolaze?
Kod nas su dobrodošli svi koji imaju potrebu savjetovati se o temi spolnog zdravlja. Svaka dobna skupina nam dolazi, od maloljetnih osoba do osoba treće životne dobi. U slučaju maloljetne osobe, važno je da dolazi u pratnji roditelja ili skrbnika koji potpisuje svoju suglasnost o testiranju. Naše iskustvo je da roditelji koji dolaze s mladima na testiranje uglavnom puno znaju o ovim temama, a dolaze nakon što im se dijete povjerilo o nekom spolnom riziku.
Brojimo skoro 16.000 korisnika otkad smo otvorili centar za testiranje 2013. godine, od čega je barem 8000 mladih. Svakom od korisnika pristupamo individualno, što znači da odvajamo vrijeme za razgovor u kojem procjenjujemo rizik, pružamo podršku i odgovaramo na eventualna pitanja. Svatko dolazi s drugačijom brigom i dajemo sve od sebe da se svatko osjeća prihvaćeno i sigurno.
U skladu s trendovima i dostupnošću informacija na društvenim mrežama i preko tehnologija, jesu li mladi danas informiraniji o spolnim bolestima od generacija prije njih ili ne?
Mobitel može dati osjećaj prividne sigurnosti jer su ‘sve informacije na dlanu’, no to nije sasvim točno. Online sadržaji su jako često neprovjereni, i/ili pisani pregeneralno. Ipak, opća informiranost je veća iz generacije u generaciju. Primjerice, sve više mladih zna da se infekcija HIV-om danas smatra kroničnom (a ne smrtonosnom) zbog vrlo učinkovite terapije, tzv. ART, koja omogućuje dug i ispunjen život bez popratnih simptoma ako se dijagnosticira na vrijeme, i još nešto zanimljivo – omogućuje nezaraznost (kod dosezanja nulte viremije, što potvrđuje infektolog na pregledu). Mladi su također spremniji testirati se od starijih generacija te razgovarati o temi spolnog zdravlja bez srama. Ipak, ima puno toga što možemo napraviti da im približimo važne informacije. Mladima ne treba 100 činjenica o spolno prenosivim bolestima. Mladi trebaju trajne vještine odgovornog spolnog ponašanja.
Nekada je mlade strah postaviti neko ‘glupo’ pitanje, zbog srama koji je prevalentan u području spolnog zdravlja. Ako i postoji nešto što nazivaju ‘glupo’ pitanje, to je sramota nas odraslih jer smo propustili mladima dati važnu informaciju na vrijeme. U našem savjetovalištu nema glupih pitanja (jer to ne postoji), ali ima hrabrih ljudi koji se žele informirati kako bi što bolje razumjeli sebe i svoje partnere.
Zašto neki mladi ipak strahuju od testiranja?
Koji su najčešći strahovi mladih, a koje zablude kad je spolno zdravlje u pitanju?
Najčešći strahovi mladih vežu se za moguću infekciju nekog prethodnog spolnog iskustva, a zabluda vezana za samoprocjenu rizika. Dok se neki mogu pretjerano zabrinuti oko nekog odnosa koji ne predstavlja rizik za spolno zdravlje, drugi neće nikada pristupiti testiranju, jer ili o tome nikada ne razmišljaju, ili je strah toliko velik da se ne žele suočiti s rezultatom. Još jedan razlog zašto osoba ne bi pristupila testiranju je taj što ne znaju gdje bi otišli. S obzirom na to da je tema posramljujuća i ljudi se boje osude, neki žele izbjeći zdravstveni sustav ili im zdravstvena skrb nije jednako dostupna. Svaku brigu građana shvaćamo ozbiljno i zanima nas svačija priča.
Često iskoristimo priliku tijekom savjetovanja dati nekoliko smjernica koje bi osobi mogle koristiti za što sigurniji spolni život u budućnosti.
Zablude su česte – vjerujem da većina nas vjeruje u barem neki mit vezan za seksualno zdravlje ili seksualnost općenito. Najčešće koje čujemo u savjetovalištu su: oralni seks je siguran oblik spolnog odnosa, odsustvo simptoma znači i odsustvo bolesti, od HIV-a se sigurno umire… Vrlo česta zabluda je i precjenjivanje vlastitih kapaciteta u procjeni tko je rizična, a tko nije ‘rizična osoba’. Ne možemo biti sigurni u tuđi status spolnog zdravlja, jedino u svoj, i to jedino rezultatom testiranja. Uostalom, ne postoje rizične osobe, već rizična ponašanja.
Zašto je važno voditi računa o spolnim bolestima? Kako one utječu na fizičko, ali i mentalno zdravlje?
Spolno prenosive bolesti se u većini slučajeva mogu uspješno liječiti ili kontrolirati, samo da se otkriju na vrijeme. Ako se osoba baš nikada ne testira, može doći do nekih neželjenih zdravstvenih posljedica, a one ovise o konkretnoj spolno prenosivoj bolesti. Mogu narušiti i mentalno zdravlje, a najčešće se radi o pretjeranoj brizi oko moguće zaraze i osjećaja bespomoćnosti. Može se raditi o vrlo narušenom povjerenju u druge. Kod otkrivanja dijagnoze, osoba može doživjeti raspon emocija, od ljutnje, tuge, srama i straha, pa sve do osjećaja ravnodušnosti. Svaka reakcija je validna i naša uloga je podrška, bez obzira na reakciju.
Testiranje ne činimo samo zbog vlastitog zdravlja, već i tuđeg. Mnogi navode kao razlog dolaska brigu prema svom spolnom partneru. Svatko tko se dođe testirati na neki način šalje poruku poštovanja prema budućim spolnim partnerima.
Ne treba mistificirati spolne odnose
Trebaju li roditelji pričati o seksu sa svojom djecom? Na koji način?
Roditelji nikako ne bi trebali čekati da im se dijete samo obrati, već bi oni trebali započeti taj razgovor i time pokazati da je ta tema dopuštena i normalna, i da se svojim roditeljima mogu obratiti kada će imati neki izazov spolnog zdravlja i/ili spolnosti. Teme koje se pokrivaju trebaju odgovarati zrelosti i spremnosti djeteta. Primjerice, djecu manjeg uzrasta ima smisla podučavati koje su granice njihovog tijela i da je njihovo tijelo samo njihovo, da postoje privatni dijelovi, a malo starijeg uzrasta o tome kako procijeniti vlastitu spremnost na prvo spolno iskustvo. U svakom slučaju, ne treba mistificirati spolne odnose i spominjati ‘rode koje nose djecu’, nadimke za genitalna područja i slično.
Vrlo važan dio razgovora o spolnim odnosima je kako procijeniti povjerenje partnera, što znači odgovornost prema vlastitom i tuđem (spolnom) zdravlju, kako postaviti vlastite granice i inzistirati na njima. Potrebno je mlade ohrabriti da uvijek budu spremni reći „Ne“ ako zaista ne žele neku spolnu aktivnost, neovisno o tome jesu li prije rekli „da“, ili su u tijeku te aktivnosti, ili smatraju da moraju reći „Da“ kao uslugu za dobar tretman partnera i slično. Inače, mladi koji o ovim temama razgovaraju s roditeljima imaju manju stopu rizičnih ponašanja.
Ako roditeljima ovo nije sasvim ugodna tema za razgovor, to je razumljivo, jer mnogima nije. Iako postoje brojne koristi od tog razgovora, ponekad je potrebna i podrška roditeljima i stručnjaci mentalnog zdravlja, te liječnici, a pogotovo ginekolozi i urolozi mogu dati smjernice koje bi informacije mladima trebale i kako ih prenijeti.
Treba li pristup biti drugačiji kada su muška djeca u pitanju, a drugačiji kad su ženska?
Poruke o prevenciji su jednake i za muškarce i za žene. Jedino što bismo mogli uzeti u obzir u razlici u pristupu su rodni skriptovi koje kultura u kojoj živimo nalaže ženama i muškarcima, ali u smjeru toga da ih ohrabrujemo da svoj seksualni život baziraju na vlastitim željama i potrebama, a ne imperativima kulture. Primjerice, kulturološki, od žene se očekuje što manje spolnih partnera, redovitije testiranje i veća odgovornost prema spolnom zdravlju („one idu kod svog ginekologa, ja kao njen dečko se ne trebam testirati“), a kod muškaraca se glorificira veći broj spolnih partnera, te se očekuje vječna spremnost na spolni odnos. Ovi rodni skriptovi nisu točni i uglavnom otežavaju osobi da ima zadovoljavajuć spolni život. Muškarci češće pogrešno smatraju da ‘samo prenose, ali i nemaju infekcije’, a žene da ‘nisu nositeljice odluke o kondomu jer nemaju penis’. Iako ovo nisu pravila, ima ljudi koji se ponašaju prema ovom skriptu i važno je da osvijeste granice vlastite autonomije.
Procjena rizika i kako spolne bolesti utječu na mentalno zdravlje mladih?
Zašto se radi procjena rizika prije testiranja u Udruzi?
Procjenom rizika utvrđujemo potrebu za testiranjem (i na što sve), a u okviru onoga što čujemo pružamo neki vid podrške ako je potreban. Također savjetujemo osobu gdje da obavi ostale usluge koje bi joj bile potrebne, a mi ih nemamo te odgovaramo na pitanja ako ih osoba ima. Važno nam je da dožive neosuđujući kontakt i da se osjećaju dobrodošlo ako i kada će imati neki problem u ovom području.
Kako spolno prenosive bolesti utječu na različita stanja mentalnog zdravlja?
Spolno prenosive bolesti mogu narušiti mentalno zdravlje nekad kada dolaze uparene s iskrivljenim vjerovanjima o tim bolestima. Primjerice, ako osoba ima snažno vjerovanje da se spolno prenosive bolesti događaju promiskuitetnim ljudima ‘sumnjivog’ morala, znatno će teže prihvatiti da je i sama nešto dobila. Tada je važno razgovarati o tim vjerovanjima i dati osobi nužne informacije kako bi ispravila vlastite stavove koje veže za infekcije (i sebe). Infekcija HIV-om se često ističe kao ona koja je problematična za mentalno zdravlje, no osobe koje žive s HIV-om u većem broju slučajeva uspješno integriraju HIV status u tek djelić svog života (što najčešće i je), jer se radi o kroničnoj infekciji koja se kontrolira redovitom oralnom terapijom, baš kao i neka druga, manje stigmatizirana kronična bolest. Strah od stigme je opravdan, jer oni koji ne znaju ništa o HIV-u znaju imati diskriminirajuće stavove i postupke, no HIV status je privatna informacija koju osoba drži za sebe, i dijeli ju prema vlastitoj odluci.
Neki ljudi zaista teško prihvaćaju situaciju kada dobiju neku SPB. Svatko ima pravo na svoju reakciju i sve su normalne. Naši stručnjaci će rado saslušati o čemu se radi kako bi mogli odgovoriti na brigu i tu nažalost nema nekog jedinstvenog savjeta.
Sam rizik može biti okidač neke psihičke teškoće, tako da se osoba iznimno zabrine za vlastito zdravlje, ili zdravlje svoga partnera. Ovakvi strahovi znaju se pojaviti kod spolnih kontakata koje smatramo ‘pogrešnima’, što je iskrivljeno vjerovanje, no dolazi iz vrlo čvrstih osobnih svjetonazora. Osim toga, može smatrati sliku o sebi narušenom nakon jednog takvog odnosa. Primjerice, osoba može imati potrebu za spolnim ponašanjem koje smatra pogrešnim, poput spolnog odnosa s vlastitim spolom ili osobom koja prodaje seksualne usluge, a nakon što to učini, može razviti intenzivne brige o mogućoj zarazi HIV-om. To se može odraziti na pretjerano provjeravanje tijela, često pretraživanje simptoma i česta testiranja. Razina straha ne mora imati veze s razinom rizika, a objektivni podaci ne smiruju strah. U tom slučaju važno je da osoba, umjesto da se muči u spirali briga, kontaktira stručnjaka koji će pomoći s nošenjem s tim simptomima, poglavito strahom. Jednom kada ispravno imenujemo brigu, oporavak je puno lakši za osobu.
Više o centru za testiranje CheckPoint možete pročitati ovdje.
Pročitaj i ovo:
- U prosjeku svaka deseta mlada osoba ima neku spolno prenosivu infekciju
- 6 stvari koje smo naučili o seksualnom zdravlju u 2023. godini
- Sanja Tatalović: Što je bolje od dobrog seksa?
