Iza Branke Jakelić stoje desetljeća iskustva rada u psihoterapiji i pomaganja drugima. Uz životne krize i probleme, kroz individualne, partnerske i grupne terapije bavi se snovima, tjelesnim i psihosomatskim tegobama, duhovnim temama i krizama…
Branka otkriva kako su je odmalena zanimala egzistencijalna pitanja, a nakon dva završena fakulteta krenula je na edukacije o psihoterapiji – tako je diplomirala književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu te Solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te se nastavila školovati kroz razne tečajeve i edukacije, poput Transakcijske analize, Realitetne terapije, Attitudinal Healinga… Ujedno je diplomirani Gestalt psihoterapeut s certifikatom IGW-a, Psihodramski psihoterapeut i Transpersonalni psihoterapeut, te danas vodi individualne, partnerske i grupne terapije.
Je li vas taj interes za egzistencijalna pitanja, o tome tko smo i zašto smo tu, nagnalo da krenete na edukacije o psihoterapiji i svoju energiju usmjerite na pomaganje drugima?
– Pitanja „Tko sam ja i što radim tu“ prvi su me put zatekla u dobi od tri i pol godine. Jasno se sjećam toga trenutka. Bilo je još pitanja, još interesa, proučavala sam i studirala dosta toga. Postupno, kroz rad na osobnim temama i problemima javila se želja da i s drugima podijelim iskustva i znanja koja sam stekla. To je i uzajaman proces pri kojem osobni rast pomaže boljem razumijevanju drugih ljudi a interakcija s njima potiče preispitivanje i osobni rast. I to je proces bez kraja.
Autorica ste knjige „Govor snova“, koja je ove godine doživjela svoje treće izdanje. U snovima se od pamtivijeka traže tumačenja i iščitavaju poruke za budućnost, a sudeći prema reizdanju, interes ne jenjava…
– Svakako. Sanjanje i snovi važan su dio našeg života. Poučavaju, iscjeljuju, otkrivaju dimenzije nedohvatne razumu i svakodnevnoj svijesti. Razumljivo je stoga da golicaju maštu.
Koje su najčešće teme s kojima se susrećemo u snovima? I koja je njihova poruka?
– Neke su teme univerzalne, tj. sanjaju ih ljudi različite dobi i podneblja. U njih spadaju, na primjer, snovi o nalaženju vrijednih predmeta na neočekivanim mjestima, snovi o letenju ili padanju, rođenju ili smrti te razni snovi koji upućuju na unutarnje sabotere. U takvima sanjač kasni, propušta vlak ili avion, pojavljuje se neadekvatno odjeven na javnome mjestu, zakaže na nekom ispitu ili ne može naći pravu riječ… Uvijek je zanimljivo nakon analize raznih detalja iz sna upitati se govori li on nešto o onome što nam se u tom trenutku događa na javi. Pritom valja imati na umu da san nikada ne govori o onome što već znamo već nas upućuje na nešto o čemu dotada nismo razmišljali, na neku zamku ili mogućnost koja je promakla našem svjesnom umu.
Ako se jedan san često ponavlja, što nam to naš podsvjesni um pokušava reći?
– Ponavljajući snovi obično govore o neriješenim unutarnjim konfliktima. Snovi se nikada ne ponavljaju doslovno te je pri proradi takva sna važno obratiti pozornost na detalje koji su drukčiji. Upravo ti detalji govore o tome dokle smo došli u rješavanju nekog unutarnjeg konflikta. Važno je obratiti pozornost i na vrijeme takvog sna i dovesti ga u kontekst života na javi, tj. što se dogodilo koji dan prije ili očekujemo da se dogodi. Kada jednom osoba razriješi unutarnji konflikt, prestane sanjati snove povezane s njime.
U sjećanju nam najčešće ostaju traumatični snovi ili noćne more. Što je s „običnim“ snovima, što nam oni poručuju? Može li dnevnik snova pomoći da ih bolje upamtimo? Kako nam još vođenje dnevnika može biti od koristi?
– Često se ponavljaju upravo traumatični snovi koji odražavaju neke unutarnje dileme, konflikte i strahove. Korisno je, svakako, voditi dnevnik snova, obratiti pozornost na simbole koji se pojavljuju, vidjeti kako se razvijaju. Spomenula bih da, premda postoji univerzalno značenje simbola, oni su duboko osobni te npr. dvorac iz sna različiti ljudi mogu doživjeti različito, ovisno o njihovom životnom, obiteljskom, trenutačnom kontekstu. Stoga snove nije lako protumačiti.
Oni dolaze iz onog dijela nas koji je više povezan s arhetipskim, mitološkim nego logičnim. Zanimljivo je snovima se vratiti i nakon nekog vremena – s vremenskim odmakom neke nam stvari postanu jasnije i logičnije.
Osim knjige „Govor snova“, napisali ste još dvije – „Tragajući za sobom“ i „Krilate sandale”. Budući da se tu dotičete egzistencijalnih pitanja i životnih kriza, koliko tu ima vašeg vlastitog iskustva, a koliko spoznaja iz psihoterapijske prakse?
– Ne znam kako bi to bilo moguće izbjeći. Knjige poput mojih pišu se cijelim sobom, a kako sebe izdvojiti od iskustva, pitanja, odnosa i uvida koji prate život.
I sami ste prošli borbu s bolesti – je li vas to osobno iskustvo nagnalo da razne boljke i bolesti promotrite „iz drugog kuta“, ponešto različitog od stajališta zapadnjačke medicine?
– Svakako. Kada se čovjek nađe pred zidom, a ja sam se našla nekoliko puta, počne si postavljati pitanja, tragati… U vrijeme kada sam počela s time, nije baš bilo literature na tu temu. Stoga sam „kupila“ mrvice na koje sam nailazila, tražila odgovore kroz snove, meditaciju, sitne svakodnevne sinkronicitete.
Kad je riječ o psihosomatskim bolestima, čini se da još nismo u potpunosti osvijetlili vezu između duha i tijela. Može li bolest biti prilika za učenje? Što nam tijelo poručuje?
– Bolest je u pravilu velika prilika za učenje. Ukloniti simptom ne znači izliječiti bolest. Nerijetko se time ona samo utiskuje još dublje, premješta na neko drugo mjesto. I sama skala nuspojava povezana s raznim lijekovima dovoljno govori o tome. Pojedine su bolesti povezane s bolesnošću duše, odvojenošću od sebe i univerzalnih zakona. Pravo liječenje, iscjeljenje (što je riječ istog korijena kao cio, cjelina, cjelovitost) zahvaća znatno dublje slojeve. Kako pojedini organi i sustavi organa u našem tijelu (koštani, mišićni…) imaju određenu funkciju u sklopu organizma kao cjeline, zanimljivo je upitati se kako je bolest određenog organa povezana s našim mislima, osjećajima, uvjerenjima itd.
Koji bi po vama bio najbolji put do iscjeljenja?
– Vlastiti. Osobna sudbina najprimjereniji je sustav rasta i razvoja koji možemo zamisliti. Pokušavajući izići na kraj s njezinim zamkama, slijepim ulicama i zahtjevima koje pred nas postavlja, učimo i mijenjamo se. Pritom su naravno korisni različiti načini rada na sebi, terapije, meditacije itd.
Što smatrate da vam je najviše pomoglo u vlastitom procesu izlječenja? Jesu li to snovi, terapija…
– Sve to i još mnogo toga. Unutarnja preispitivanja, lutanja, spoticanja, sumnje, bljeskovi povjerenja, trenuci potpunog beznađa, molitva, meditacija. Put iscjeljenja kompleksan je i traži otvorenost i posvećenost i to u svakom trenutku.
Osim snova, često ukazujete na potrebu da prepoznamo i prihvatimo „dijete u sebi“. Što je to „unutarnje dijete“? Zašto bi nam, u odrasloj dobi, trebalo biti stalo do njega? Kako ga zadržati u/s nama?
– Dijete je most između duha i materije, nebeskog i zemaljskog u nama. Prema nekim psihološkim teorijama, ono je emotivni i somatski dio nas, osjetljivi, nježni, ljutiti, topli, kreativni dio našega bića. Slojevit, impregniran iskustvima tijekom odrastanja ali i raznim drugim iskustvima, ono reagira instinktivno, neposredno. Energetski, unutarnje je dijete smješteno je u trbuhu, pleksusu. Govoreći o tzv. drugom mozgu, i znanstvenici govore upravo o tome.
Što sve od njega možemo naučiti? Koja nam lica ono pokazuje?
– Dijete ima mnogo lica, od krajnje nezrelog i sebičnog do duboko spiritualnog, magičnog. Kroz kontakt s njime naš život postaje bogatiji, pun boja, zvukova, nijansi… Dublje i punije osjećamo sebe i druge, počinjemo disati punim plućima. Naravno, to se ne događa preko noći.
Postoji li i dalje stigma kad je riječ o odlasku na terapiju? Tko češće dolazi na terapiju, muškarci ili žene? I iz kojeg razloga?
– Još uvijek dosta ljudi ima predrasudu da na terapiju idu oni koji su „ludi“ no to je daleko od istine. Rekla bih da su najmanje ludi oni koji su svjesni da su ludi. Jacob Levy Moreno, otac psihodrame, govorio je o „normoticima“ jer nema čovjeka bez neke neuroze. Premda si još uvijek žene lakše priznaju neku slabost i potrebu za podrškom, i muškarci se sve češće javljaju na terapiju. I sve više mladih ljudi. A razlozi su razni – od akutne životne krize do potrebe za boljim razumijevanjem sebe i pitanja duhovne naravi.
Kako kod vas izgleda jedna terapeutska seansa? Kome biste preporučili dolazak?
– Po mome je mišljenju najvažniji odnos koji međusobno uspostave terapeut i osoba koja je u terapiji. Kroz jedan duboki ljudski odnos mnoge se stvari lakše riješe. Nema tipične terapeutske seanse. Osobno u radu koristim razne tehnike, razna znanja, ovisno o osobi i njezinim potrebama, ali, ponavljam, najvažniji je odnos pri kojemu dva ljudska bića jedno pred drugim mogu biti toliko otvorena da se međusobno susretnu na onoj bitnoj, egzistencijalnoj razini lišenoj maski i potrebe za ostavljanjem dojma.
A dolazak bih preporučila onome tko osjeti potrebu za tim da neki komad svoje priče, svojih tema i dilema podijeli s drugim ljudskim bićem koje je, po prirodi stvari, neutralnije od bliskih ljudi iz svakodnevice te je time lakše riskirati i s njime podijeliti i neki dio sebe s kojim se teže nosi.
