Nije teško za razumjeti zašto smo baš Afonsa Bertola odlučili predstaviti hrvatskoj javnosti jer njegova posebnost nije samo u inovativnim trenerskim tehnikama, već i u impresivnoj profesionalnoj biografiji čija je glavna karakteristika snažan društveni angažman i volonterski rad, pogotovu s mladim ljudima, coaching te mijenjanje života ljudi na bolje.
Pitate se kako on to postiže!? Vrlo jednostavno. Znate onu staru poslovicu „Lijepa riječ i željezna vrata otvara“?! Spojite to i raspoznavanje govora tijela vaših sugovornika i dobit ćete odgovor na pitanje. Naime, ovaj portugalski stručnjak za rad s tijelom, trener i mentor razvio je niz tehnika na području osobnog razvoja i coachinga, uz snažan naglasak na pokret i svijest o vlastitom tijelu.
U posljednje tri godine u suradnji s Tihanom Dragičević koja je EMCC-ov coach, trener, NLP majstor, diplomirani profesor, voditelj Coaching prakse Hrvatske udruge za coaching i glavni coach u Elevateu (centru za osobno i poslovno uzdizanje www.elevate.hr) razvija radionicu svjesnosti o tijelu i povezanosti „Povratak osnovama“. Afonso je zadužen za fizički trening polaznika, a Tihana za psiho-verbalni.
No, prije nego vas uvedemo u tajne njegovog zanata, evo malo osnovnih informacija o Afonsu: podrijetlom je iz Lisabona (Portugal), ima 33 godine, sebe smatra svojevrsnim stanovnikom cijele kugle zemaljske jer nema stalnog prebivališta, već živi u različitim dijelovima svijeta. Trenutno je to u Budimpešti.
Što sve radite kao trener?
– Kao trener radim s grupama, povezujem coaching (vođenje tima) sa svjesnosti tijela, a cilj toga jest da neki voditelj tima kreira komunikaciju kakvu želi sa svojim kolegama da bi svi zajedno ostvarili što bolje poslovne rezultate. Upućujem ih u neverbalnu komunikaciju koja polučuje daleko više rezultata. Također, radim na području osobnog razvitka polaznika: vodim ih kroz programe samorefleksije i samosvijesti. Zatim, demonstriram im kako gibanje tijela ili njegovih pojedinih dijelova i svjesnost o tijelu odražavaju emocionalno stanje. Dakle, stručnjak sam u domenama treninga, psihologije i svjesnosti o tijelu i od tog miksa sastavljeni su moji treninzi.
Koliko to godina već radite?
– Formalno kao trener radim od 2012. godine, no ta priča za mene počela je puno ranije kad sam po završetku fakulteta shvatio da se ustvari ne želim baviti čistom kliničkom psihologijom. Godine 2009. radio sam u kazalištu s grupama i to je bio prijelomni trenutak kada sam shvatio da za mene postoji nešto puno više od samog govora, pričanja te da još nešto nedostaje. Pridružio sam se Europskoj volonterskoj službi (European voluntary service, skraćeno EVS) koju financira Europska Unija putem koje mladi ljudi iz cijelog svijeta mogu ići u Europske zemlje i raditi. Osam mjeseci živio sam u Mađarskoj i radio s izbjeglicama. Za to vrijeme povezao sam se s ljudima i ustanovama koji su pomagali siročićima te sam im se naposljetku i pridružio kada je projekt na kojem sam radio ugašen. Nakon toga, preselio sam se na dvije godine u Afriku gdje sam radio kao koordinator projekta s mladim ljudima. Morao sam se pobrinuti da se planirane aktivnosti pravovremeno i djelotvorno provode, organizirao sam tečajeve opismenjavanja za žene i djecu te sam im osobno i držao satove i dr. Drugu godinu mog boravka u Africi kao trener obučavao sam stručno osoblje (liječnike, medicinske sestre i dr.) koji tretiraju osobe oboljele od HIV-a i to je bio početak moje sadašnje karijere. Pri tome koristio sam tehnike iz teatra i određenu fizičku aktivnost kako bih ih naveo da što efektivnije ostvare svoje profesionalne ciljeve. Kad sam se vratio u Europu, kontaktirao sam organizaciju u Nizozemskoj u kojoj i dan – danas radim: istražujem i razvijam tehnike osobnog razvoja i planiranja coachinga.
Pojasnite nam, kakva je to radionica „Povratak osnovama“?
– Prije puno godina upao sam u životnu monotoniju i laganu depresiju jer sam završio fakultet i na žalost moja petogodišnja veza se okončala, tako da zaista nisam znao što bih sa sobom. I ne biste vjerovali, no satovi tanga su mi ponovo vratili životni entuzijazam. Nisam postao neki dobar plesač, no prebrodio sam sram koji sam imao od plesanja pred publikom. Sjećam se, jedne večeri bio sam cijeli skoncentriran isključivo na ples i uživao sam u njemu, toliko da nikoga oko sebe nisam primjećivao, to mi je promijenilo život. Tada sam uvidio da mogu plesati ispred ljudi, uživati u tome i da imam smisao za ritam. Shvatio sam da je gibanje tijela za mene, što me je dovelo do ovoga danas: razvijanja svoje metodologije treninga. „Povratak osnovama“ nastao je kada je 2015. godine kada se grupa polaznika koja je bila sastavljena od poslovnih žena, redom menadžerica i voditeljica projekata htjela opustiti i zaboraviti na formalan i kompetitivno nastrojen svijet u kojemu rade. Kreirao sam program treninga gdje su trebale naučiti kako se posvetiti samo sebi, uživati u tome i revitalizirati. „Povratak osnovama“ nije baziran na plesu jer ja nisam plesač, već polaznike uči kako se vratiti natrag sebi, svojim tijelima, navodi ih da shvate da na svijetu postoji i nešto više od njihovih laptopa, smartphonea i ostalih gadgeta. Trening je baziran na osnovnom gibanju tijela, osjećanju vlastitih mišića i njihovom korištenju, a to se sve prenese na domenu poboljšavanja veze s drugim ljudima na neverbalnom nivou. Cijelo tijelo se polako giba, od jednog prsta na nozi u jednom pravcu pa na dalje, što je popraćeno shvaćanjem na koji način to radimo, zašto, te možete li nešto napraviti na drugačiji način. Kroz sve ovo stvara se drugačija svjesnost o tijelu na prvenstveno zabavan način. Cilj radionice „Povratak osnovama“ je da ljudi na kraju dana imaju par trenutaka čiste zabave, da uživaju u svome tijelu te da se dobro u njemu osjećaju.
Zašto je radionica samo za žene?
– U početku sam radio samo sa ženskim grupama, a danas radim i s miješanim. U načelu, nema razlike između žena i muškaraca. Jednostavno, pokazalo se da su ove radionice potrebnije ženama kako bi se povezale i istražile svoju žensku moć. Kroz praksu sam uočio da se žene na mojim radionicama opuste i budu bezbrižne poput tinejdžerica kada su same u grupi, dok se drugačije ponašaju u mješovitoj radionici. Zatim, one na ovoj radionici postaju svjesne svoje moći i snage te uče upravljati njome. Kada sebe osnaže, mogu osnažiti i članove svoje obitelji, bilo kao mame, sestre, supruge, bake… To je jako važno jer jedino tako možemo ukinuti standarde patrijarhalnog društva i dati ženama važno mjesto koje zaslužuju.
U svim radionicama naglašavate da je pokret važan dio našeg tijela. Zašto je on krucijalan?
– Dolazim iz vrlo sofisticiranog svijeta psihologije gdje se samo priča i priča i priča… Viđam mnogo ljudi koji su hodajuće skulpture, a tako nešto dovodi do osamljenosti. Želimo se povezati, biti intimni s drugim ljudima, a ne znamo osnovnu stvar – govor tijela. U načelu, što ste više svjesni svoga tijela, to ste više svjesni svojih potreba. Čak i način na koji dišemo jedna je jedinstvena koreografija pokreta, zatim svaki dan se gibamo čega nismo niti u potpunosti svjesni. Pokret je dio našega bitka. Postoji izreka: „Naša tijela pričaju priču o svim osobama koje volimo i koje mrzimo, ono priča priču o našem životu“. Znanstvena istraživanja kažu da je većima naše komunikacije neverbalna.
Kako biste opisali koje su transformacije vaših polaznika od prvog do posljednjeg sata? Kakve to promjene oni prolaze?
– Ono što sam konkretno opazio jest određena profinjenost pokreta, zatim ljudi su više svjesni govora tijela i do kraja radionica postaje im prihvatljivo i sasvim u redu dodirivati druge ljude, kretati se s njima. Na početku mi kažu da se ne osjećaju ugodno kada plešu, no ubrzo se počinju kretati kao da sutra ne postoji. Glavna razlika s fizičkog aspekta jest da postaju opušteniji u svojim tijelima, prihvaćaju njegovo gibanje i postaju ekspresivniji, otkrivaju nove pokrete za poboljšavanje komunikacije i dr. Zatim, oslobađaju se nakupljenih emocija, povećavaju kreativnost, opušteniji su itd.
