Sandra Marelja Muić

Zašto činimo dobro samo na poziv medija?

Piše: Sandra Marelja Muić. Reagiramo samo onda ako je prilika za to medijski oglašena? Imaju li mediji PIN za naš humanitarni račun, pardon, za našu DUŠU ?

Zašto činimo dobro samo na poziv medija?

U vremenima gotovo najgore krize pokazali smo se najvećim humanitarcima. Nesebično i bezrezervno smo svi posegnuli u plitak džep i sudjelovali u akcijama prikupljanja novca za bolesne djevojčice kojima je vrijeme istjecalo bez nade u spasenje.




Umirujući osjećaj da smo ostali ljudi unatoč svim crtama ljudskosti koje smo izgubili u bespućima moderne tehnologije i atakama globalizacije. Ostaje samo taj fenomen ne-reakcije tijekom ostatka godine, ...što nam se ne pruža uvijek prilika da činimo dobro ? Ili reagiramo samo onda ako je prilika za to medijski oglašena? Imaju li mediji PIN za naš humanitarni račun, pardon, za našu DUŠU ?

Kad pogledamo oko sebe, osim što vidimo bezbroj svijetlećih gadgeta kao u NASI-nom centru, trebali bismo vidjeti i bezbroj prilika da pomognemo nekome i popravimo svijet dočim ujutro otvorimo okice. Ali, ne, ...ne vidimo – jel'da?

 

Zašto činimo dobro samo na poziv medija?
 

 

Prvo je sms, fejs pa mejl pa opet istim redoslijedom. Od silne umreženosti i mogućnosti da budemo jedni drugima dostupniji, zaboravili smo jedni na druge i zato nam treba mega apel s interneta na donaciju da nas probudi u našem sebičnom drijemežu i donese nekakav kolektivni oprost grijeha.

O, da, naravno da ćemo nazvati i ubaciti u kutiju, ...naravno- mi smo i inače takvi, samo ...eto – ne stignemo sve...toliko smo zaposleni i okupirani i svašta smo, da ne stignemo činiti dobro, stignemo samo lajkati kakvu podršku na fejsu, a to je otprilike kao kad potpisujemo neku peticiju dok miješamo Macchiato u kafiću ili komentiramo sportaše iz rupe u kauču koju smo sami napravili kreativnim ležanjem.

Odnijeti vreću sa nekorištenim igračkama u prvi vrtić bi ipak bilo too much, pitati bakicu s trećeg kata treba li je odvesti negdje bi bilo gotovo narušavanje intime.

Sigurno bi se negdje dale naći upute u PDF-u na internetu za download i za print ; kako biti dobar u šest koraka, sedam bi ipak bilo previše,toliko vremena ne možemo gubiti na čitanje, zar ne? Ako smo čista srca i čista oka, dobrota bi onda već trebala stanovati u nama i čekati samo da joj pokažemo put pod uvjetom da nam se probudi ono osnovno, a to je potreba da činimo dobro koja se ne manifestira time da ubacimo deset kuna nedjeljom u škrabicu jer nam je to jednostavnije nego se pomiriti sa susjedom radi metra ogradnog zida, jer da se pomirimo, treba nam poniznost, a poniznost nije nimalo trendy, a ako nismo trendy i online, onda nismo ni živi – tako nekako ispadne.

Zašto činimo dobro samo na poziv medija?
 

 

Kako da pojam poniznosti uopće opstane u vremenima kada Beyonceina manikirka mora davati izjavu za javnost zašto su nokti pjevačice bili narančasti prilikom njenog nastupa na inauguraciji predsjednika Obame. Eto, pjevačici koja je ambasadorica UN-a i koja je donirala ogromne iznose od svojih nastupa, treba netko davati izjavu o njenim noktima, ...i tako se može i tako biti dobar, nije bitna samopromocija ako nekome olakšamo život, nećemo sitničariti.

Mi, najobičniji smrtnici, kojima ne treba glasnogovornik za ništa, jer nam se sve vidi na faci možemo činiti dobro i bez da to tko vidi i čuje u ovom povampirenom svijetu, biti će jednako učinkovito, ako ne i učinkovitije jer dajemo od svog odricanja, a ne od svog viška. Onaj jedan sebični učinak toga će ipak biti; osjećat ćemo se puno, puno bolje znajući da smo pomogli nekome. Poniznost, skrušenost, zahvalnost su religija svakog ljudskog bića, a ne samo pojmovi iz Svetog Pisma.

 


 

 

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.