Tomislav Tomić

Zašto afirmacije uglavnom ne funkcioniraju?

Afirmacije djeluju, zapisivanje ciljeva djeluje, zamišljanje sebe u stvarnosti u kojoj je naš cilj već ostvaren djeluje, no nužno je da prvo postanemo osoba koja je voljna osvijestiti i prihvatiti sve dijelove sebe

Zašto afirmacije uglavnom ne funkcioniraju?

Ako ste ikada pokušavali koristiti afirmacije ili zapisivati svoje ciljeve te kultivirati viziju u kojoj su vaši ciljevi već ostvareni, vjerojatno ste primijetili da već nakon kratkog vremena vaša motivacija brzo splasne i čini vam se da se ništa, u biti, ne događa. Brojni autori i programi osobnog razvoja u navedenim situacijama uglavnom sugeriraju da treba biti uporan i nastaviti dalje, no u praksi to baš i nije tako lako izvedivo, zar ne?

Prilično često primam upite vezano uz ovu problematiku te u ovom članku želim izložiti svoje mišljenje o tome zašto se to događa te zašto su razne metode koje uključuju rad s afirmacijama uglavnom nepotpune, ako se ne uzmu u obzir neki drugi važni faktori.

Krenimo otpočetka…

U trenutku kada se rodimo mi ne znamo ništa o sebi i prve informacije o sebi postupno započinjemo stjecati upravo zahvaljujući načinu na koji se drugi odnose prema nama. Zahvaljujući ulozi tzv. zrcalnih neurona, sposobni smo interpretirati i doživjeti „informacije“ koje primamo iz okoline znatno prije negoli uopće naučimo govoriti.

U formativnim godinama naš mozak nije sposoban kritički preispitivati sadržaj informacija koje primamo, stoga mnoštvo informacija nesvjesno preuzimamo i kroz život tretiramo poput prirode stvarnosti, zaboravljajući da se, u osnovi, radi samo o mislima koje nismo preispitali – misao je samo misao, nije činjenica.

Da bismo preživjeli (u fizičkom, emocionalnom i socijalnom smislu), od malih nogu nesvjesno tražimo potvrdu i prihvaćanje okoline koju smatramo relevantnom i voljni smo gotovo sve napraviti kako bismo upravo to i dobili.

I tako nesvjesno započinjemo „sveti rat“ protiv samoga sebe, bolje reći, protiv društveno nepodobnih dijelova vlastite autentičnosti i na razne načine pokušavamo „odstraniti“ sve aspekte sebe za koje u danom trenutku procijenimo da su potencijalni „protivnici“ slici i ulozi koju želimo stvoriti i pokazati prema van kako bismo se bolje uklopili u dotičnoj zajednici.

Po najstarijim duhovnim učenjima, najintenzivniji dio „svetog rata“, koji (nesvjesno) vodimo protiv vlastite autentičnosti, u prosjeku traje do naše dvanaeste godine (do trenutka kada se formiraju naši energetski centri – čakre) i glavno oružje kojim vodimo taj rat jest aspekt našeg uma za koji drevna duhovna literatura koristi naziv „manas“. Radi se o centru u našem umu koji neprekidno analizira informacije koje primamo izvana i njegova je glavna svrha propuštati u naš svjesni um samo one informacije iz okoline koje nam stvaraju ugodu, a odbacivati sve one za koje procijeni da bi nam mogle stvoriti bol.

I tako u jednom trenutku svoje mladosti postanemo „ratnik“ koji je uspio pobijediti i odstraniti vlastitu autentičnost. Odnosno, mi samo tako mislimo!

Upravo ti „pobijeđeni“ dijelovi naše autentičnosti nisu zapravo nestali ili „poginuli“, već su se samo smjestili duboko u našem podsvjesnom umu („samskara chitta“) gdje i dalje nastavljaju rasti i razvijati se te se stalno trude pronalaziti nove učinkovite strategije kako bi mogli izaći na površinu naše svijesti („jagrat chitta“).

Međutim, s godinama oni mijenjaju svoju osobnost te s vremenom postaju – kako to Vede nazivaju – „tamastična“ energija. To više nisu živahni i entuzijastični aspekti nas samih, već u njima dominira očaj, apatija, ogorčenost, izoliranost, napuštenost, odbačenost, bespomoćnost i sram.

I upravo ti odbačeni dijelovi naše autentičnosti započinju nam stvarati snažan negativni emocionalni naboj u tijelu (a naročito nakon 35. godine kada nam životna energija započinje opadati), no kako često nismo svjesni tog procesa, a niti činjenice što nam zapravo uzrokuje gusti emocionalni naboj, započinjemo vjerovati da su neki drugi ljudi zaslužni za naše emocionalno stanje (psiholozi navedeno često nazivaju „projekcijom“). Tada započinjemo sve intenzivnije igrati igru koja u našoj svijesti stvara izrazito plodno tlo za razvoj i rast nelagodnih emocija – igra okrivljavanja.

Da bismo se zaštitili od takvog gustog naboja, započinjemo vjerovati u svakojake mitove i fantazije – koji se u našem društvu uglavnom svode na ideju da će takav gusti naboj prestati onda kada dobijemo nešto što želimo, vjenčamo se, dobijemo djecu, obogatimo se, otplatimo kredit, ozdravimo, dobijemo bolji posao itd.

I tako naši ciljevi, umjesto da budu poput „alata“ koji će nam pomoći realizirati viziju naše duše i omogućiti nam da postanemo najbolja verzija sebe samoga, u biti, postanu način na koji pokušavamo pobjeći i zaštititi se od boli i praznine koju osjećamo u sebi. Umjesto da budu inspirirani vizijom naše duše, oni bivaju uvjetovani iluzijom našeg ega („maya“).

I upravo zbog navedenih razloga, čim krenemo koristiti afirmacije ili počnemo s procesom zapisivanja ciljeva ili zamišljanja sebe s već postignutim ciljevima, u nama će se istodobno aktivirati i motivacija i negativni emocionalni naboj koji nam uzrokuju upravo dijelovi vlastite autentičnosti koje smo proglasili „društveno nepodobnima“ – i zato često odustanemo od svojih ciljeva i daljnjeg prakticiranja afirmacija te vrlo brzo pronađemo adekvatne izlike za „legitimno“ odustajanje.

Dakle, afirmacije djeluju, zapisivanje ciljeva djeluje, zamišljanje sebe u stvarnosti u kojoj je naš cilj već ostvaren djeluje, no nužno je da prvo postanemo osoba koja je voljna osvijestiti i prihvatiti sve dijelove sebe kako bismo se cjeloviti mogli kretati kroz život te svoje afirmacije i ciljeve učiniti sredstvima koja će nam pomoći ostvariti svrhu naše duše – a ne sredstvima koja podržavaju fantazije za kojima se povodimo (vjerovanje da će se naša emocionalna situacija promijeniti na bolje onda kada dobijemo nešto što želimo ili kada upoznamo osobu o kojoj već dugo sanjamo ili slično).

“Pećina u koju se bojiš ući, sadrži blago koje tražiš.” – Joseph Campbell

Na temelju navedenog, logično se nameće pitanje kako otpustiti negativni emocionalni naboj te prihvatiti cijelog sebe?

Po mojem mišljenju, jedan od najučinkovitijih i najpotpunijih sustava je upravo Mindfulness – drevni i cjeloviti sustav, strategija i metodologija osvještavanja sebe i transformiranja negativnog emocionalnog naboja koji svi nosimo u sebi.

Odlomak iz uvodnog dijela programa „TT Mindfulness™ – Postani Mindfulness trener“.

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.