Medicina i farmacija

Sve što treba znati o analizi urina

Piše: dr. med. spec. transf. med. Anka Dorić . Unatoč sofisticiranim tehnologijama, i danas vrijedi pravilo: uloga je liječnika da liječi bolest i simptome, a ne laboratorijski nalaz, te je osnovni cilj razvoja i primjene laboratorijske dijagnostike da pomogne u postavljanju i potvrdi kliničke dijagnoze

Sve što treba znati o analizi urina
Pregled mokraće pripada među najvažnije i najčešće korištene metode laboratorijskih testiranja radi procjene zdravstvenog stanja i dijagnosticiranja raznih bolesti, među kojima su vrlo čestu one urogenitalne. Uobičajeno se analizira izgled, boja, miris, pH i specifična težina uzorka jutarnje mokraće, te prisustvo raznih spojeva koje se normalno u njoj ne nalaze, a mogu uputiti na bolest, patološke poremećaje koje joj prethode, otrovanja ili ovisnosti. 
 
Stoga se analize mokraće koriste i u dijagnostici i kod preventivnih pregleda zdravih osoba. To nije neobično, jer se naše tijelo sastoji od 71% vode, od koje mokraća nastaje filtracijom krvne plazme kroz bubrege kao otpadni produkt metabolizma stanica, čini glavnu izlučevinu mokraćnog sustava koji uz kožu i dišni sustav predstavlja i najveći ekskretorni sustav tijela. Dobra je vijest da se velika većina tih pretraga može u vrlo kratkom vremenu i bezbolno te relativno jeftino obaviti već samo pomoću test trake namočene par minuta u uzorak urina može saznati jako puno.
 
Promjene u tijelu očituju se u svojstvima i sastavu mokraće 
 
Promjene fizikalnih svojstava kao i sastava mokraće mogu uzrokovati brojni poremećaji normalnih metaboličkih procesa, bolesti urogenitalnog sustava , jetre, endokrinološki poremećaji, cirkulatorne smetnje, onkološke bolesti, otrovanja i druga bolesna stanja. Iz navedenih je razloga očita važnost rutinskih pretraga mokraće, ne samo radi brze uspostave dijagnostike, već i u praćenju tijeka bolesti te kontroli uspješnosti liječenja. 
 
Mokraća je ekskret, kojim tijekom uriniranja izbacujemo iz našeg tijela otopljene, tijelu suvišne i štetne tvari nastale tijekom metabolizma. U zdravih ljudi žućkaste je boje, najčešće bistra tekućina, čiji intenzitet boje varira od svijetle do tamnosmeđe. Boja potječe od mokraćnog pigmenta, urokroma. Miris normalne mokraće nalik je mirisu goveđe juhe, dok promijenjen miris može biti znak uroinfekcija i drugih bolesti. 
 
Specifična težina mokraće u rasponu od 1.010-1.025, ovisi o količini izlučene mokraće, dok se normalan pH mokraće kreće od slabo kiselog do slabo alkalnog (4.8-7.2). Mjerenje specifične gustoće mokraće služi za ocjenu sposobnosti bubrega da je koncentrira. Specifična je gustoća mokraće veća nego ona u vode.Voda čini 95% sadržaja mokraće, a u njoj su otopljeni elektroliti (NaCl, sulfatne i fosfatne soli), neproteinski spojevi dušika nastali razgradnjom proteina (mokraćevina – ureja, mokraćna kiselina i kreatinin), i druge tvari. 
 
Sve što treba znati o analizi urina
 

Normalan nagon za mokrenjem tri do pet puta dnevno
 
Sastav mokraće u zdravih ljudi zavisi od više čimbenika poput dobi, prehrane, hidratacije, intenzitetu fizičke aktivnosti i drugim. Ukupna količina dnevno izlučene mokraće (diureza) razlikuje se od osobe do osobe, a posebno zavisi o stanju zdravlja bubrega, postojanju drugih bolesti, te količini popijene vode. U zdrave odrasle osobe iznosi prosječno 1,5 L dnevno. Normalan nagon za mokrenjem nastaje 3-5 puta dnevno, kada se nakupljanjem 200-300 mL mokraće rastegne i time živčano podraži stijenka mokraćnog mjehura. 
 
Normalno je mokrenje voljno, i bezbolno, dok je neugodno i bolno mokrenje (dizurija) najčešće znak upalne ili druge bolesti mokraćnog sustava (npr. kamenci) te je čest razlog za odlazak liječniku i postavljanje indikacije za pretrage urina. U raznim se bolestima simptomi mogu očitovati pojavom promjena u izlučivanju pojedinih normalnih sastojaka ili pojavom abnormalnih sastojaka mokraće. U mokraći zdravog čovjeka ne nalaze se glukoza, albumin, ketonska tijela, bilirubin i hemoglobin, te je njihova pojava znak bolesti.
 
Za analizu funkcije mokraćnog sustava, najčešći parametri testiranja urina koje liječnici traže u svrhu dijagnostike jesu: kvalitativni pregled mokraće (boja, miris i specifična težina) pregled na prisustvo proteina i krvi i mikroskopski pregled sedimenta. Postoji i niz drugih specijaliziranih analiza za koje je osnovni uzorak mokraća, od molekularnih istraživanja na razne viruse, bakterije (klamidije, ureaplazme), parazite (trihomonas) i druge, ali i ispitivanja na brojne vrste droga, lijekova, na otrovanja, nasljedne i metaboličke bolesti i drugo. 
 
Potpuni prekid mokrenja (anurija), izlučivanje premalo mokraće (oligurija), zadržavanje mokraće (retencija) ili nevoljno istjecanje mokraće (inkontinencija), izlučivanje abnormalno velikih količina mokraće (poliurija) sve su to patološki poremećaji mokrenja koji se javljaju kod bubrežnih, srčanih, neuroloških, endokrinoloških ali i drugih bolesti, a kod svih njih analiza urina jedna je od prvih poduzetih (i najjeftinijih) pretraga za otkriće pravog razloga tj. dijagnoze bolesti. U mokraći se dnevno izluči oko 60 g krutih sastojaka među kojima su normalni anorganski i organski sastojci mokraćevine i tvari koje se izlučuju kod nekih fizioloških stanja u inače zdravih ljudi: npr. laktoza u žena za vrijeme dojenja, ketonska tijela kod osoba koje gladuju te razni lijekovi, toksini, hormoni, droge i druge tvari.
 
Testovi ponekad mogu dati lažne rezultate
 
Unatoč sofisticiranim tehnologijama, i danas vrijedi pravilo: uloga je liječnika da liječi bolest i simptome, a ne laboratorijski nalaz te je osnovni cilj razvoja i primjene laboratorijske dijagnostike da pomogne u postavljanju i potvrdi kliničke dijagnoze. Metode laboratorijskih analiza i vrste testova su raznovrsnije nego ikad , te šarolikom množinom zbunjuju i liječnike, a još više pacijente. Svaki test osim indikacija ima i granice osjetljivosti i specifičnosti, te osim korektnih rezultata testiranja, postoji mogućnost lažno pozitivnih i lažno negativnih rezultata, što treba uzeti u obzir uvijek kad nam tehnološko čudo od aparata novog doba isprinta šumu podataka od kojih treba prepoznati najbitnije i najtočnije za dijagnostiku konkretnog slučaja, osobito ako je u pitanju bolest koju je bolje spriječiti nego liječiti. 
 
Svježi se urin uobičajeno u laboratoriju pregleda mikroskopski tijekom pretrage taloga mokraće koji ostane nakon što se uzorak centrifugira, a tekući dio odvoji iz epruvete. Ta je analiza poznata pod radnim nazivom - pretraga sedimenta. Mokraća se biokemijski analizira u automatiziranom sustavu, a prema potrebi rade se i razne mikrobiološke pretrage - kultura urina, ili testovi molekularne medicine. Sterilni nalazi kulture urina dobiju se već za 1 dan, a kod pozitivnog nalaza na porast bakterija radi se i antibiogram – test osjetljivosti uzročnika na pojedine antibiotike, te se nalaz može dobiti prosječno za dan-dva od dostave uzorka u laboratorij. 
 
Sve što treba znati o analizi urina
 
Za analizu urina uzorci se uzimaju na razne načine
 
Najčešće traženi je uzorak tzv. čistog urina. Dobije se uzimanjem uzorka srednjeg mlaza, tijekom prvog jutarnjeg mokrenja. Uzorci se mogu dobiti i kateterizacijom, punkcijom mokraćnog mjehura ili iz vrećica za urin pomoću kojih se uzimaju uzorci kod male djece. Preporučuje se da uzorak mokraće potreban za mikrobiološku obradu bude prvi jutarnji urin, ili dnevni uzorak uzet u čistu sterilnu posudicu, barem 3-4 sata od posljednjeg mokrenja. Važno je znati da uzorak mokraće stajanjem na zraku mijenja izgled, a mijenja se i sastav mokraće, boja, miris, pH, te dolazi i do promjena u izgledu sedimenta. Upute o uzimanju uzoraka dužno vam je u usmenom ili pisanom obliku dati zdravstveno osoblje. 
 
Za ispravno uzet uzorak srednjeg mlaza čistog urina, potrebno je prije mokrenja oprati ruke, te spolovilo, vodom i sapunom i zatim obilno isprati. Prvi se mlaz ispustiti u školjku, a drugi izmokri u sterilnu posudicu. Kod pranja i mokrenja potrebno je kožu oko otvora mokraćne cijevi osloboditi od nabora kože i drugih dijelova vanjskog spolovila kako se vanjski otvor kroz koji ide mlaz urina ne bi zagadio bakterijama s kože, dlaka i ruku. Za pretrage je dovoljno uzeti do 10 ml urina, te ga najbolje u roku 2 sata donijeti u laboratorij ili ako je to nemoguće, pohraniti u hladnjaku na + 4 C maksimalno 1 dan do dostave u laboratorij.
 
Na bolest se već može posumnjati i temeljem izgleda urina 
 
Ponekad se na bolest može posumnjati već prema promjenama fizikalnih i fizikalno-kemijskih karakteristika: izgleda, boje, mirisa i specifične težine mokraće. Krv u mokraći jedan je od važnijih znakova bolesti mokraćnog sustava, a čest je nalaz i kod postojanja kamenaca. 
 
Rutinski pregled mokraće podrazumijeva ispitivanje kiselosti (pH), specifične težine, te kemijske analize, često korisne i za kućnu dijagnostiku pomoću tzv. test –traka, kojima se može dokazati prisustvo proteina, glukoze i krvi, provjeriti nalaz ketonskih tijela, bilirubina, urobilinogena i nitrita. Takve se trake koriste za brzu dijagnostiku, jednostavno se njima rukuje umakanjem u posudicu s uzorkom urina, te se lako očitavaju promjene boje trake impregnirane reagensima. 
 
U sedimentu mokraće koji je talog dobiven nakon centrifugiranja svježe mokraće, pod mikroskopom se traže tzv. cilindri, kristali i stanice. Dio je to rutinske kvalitativne pretrage, a nalazi se opisuju i brojčanim vrijednostima npr. 3-5 leukocita po vidnom polju i sl. Sediment se sastoji od organiziranog i neorganiziranog dijela. Neorganizirani dio čine soli u kristalnom ili amorfnom obliku, a organizirani sediment čine epitelne stanice, rijetki leukociti i mikrobi, spermiji, te slučajni sastojci (zrnca škroba, kapljice masti, dlačice). Sastav taloga ovisi o pH mokraće, eventualno prisutnim lijekovima i temperaturi. Abnormalni sediment u većem broju može sadržavati razne vrste cilindara, eritrocite, leukocite, bakterije, jajašca i parazite i druge abnormalne sastojke. Cilindri su odljevi sabirnih cjevčica bubrega, pa imaju oblik tubula u kojima su nastali. U normalnoj se mokraći ponekad mogu naći tzv. hijalini cilindri. Patološki se nalaz kod ispitivanja mokraće može pronaći i bez postojanja znakova bolesti, dok prisustvo dva patološka rezultata u testiranju urina upućuje najčešće na organsku bolest bubrega. 
 
Sve što treba znati o analizi urina
 
Uzimanje uzoraka  
 
Za rutinski se pregled uzima svježa, prva jutarnja mokraća čiji je sastav najsličniji sastavu ukupne 24-satne mokraće. Uzorak je najbolje analizirati najkasnije 2 sata nakon što je uzet, budući na njezin sastav mogu djelovati oksidacijski procesi te razni mikroorganizmi potencijalno prisutni u uzorku. Uzorak tzv. 24-satne mokraće - za kvantitativne pretrage (Natrij, proteine, kreatinin) potrebno je vrlo pažljivo prikupljati, budući da se njime određuje koliko se pojedinačne tvari izluči u 24-satnoj količini. Stoga pacijent mora dobiti i pažljivo slijediti sve upute o sakupljanju, a sakupljenu mokraću potrebno je držati na hladnom mjestu ili je prigodno konzervirati, kako bi se spriječilo moguće umnažanje mikroba u uzorku. Precizni redoslijed postupka i upute se obično mogu naći i na internetu.
 
Interpretacija nalaza 
 
Leukociti u urinu 
Kod pregleda mokraće i sedimenta urina zdrave osobe normalan je nalaz 1 - 2 leukocita. Leukociturija je naziv koji opisuje nalaz više od 1.000 leukocita u izlučenoj mokraći u minuti. Osim kod upala bubrega i mokraćnih puteva, ovaj patološki nalaz može biti prisutan u mokraći osoba nakon težeg fizičkog napora te u osoba s povišenom temperaturom, i bez drugih patoloških nalaza. Piurija je naziv za obilnu leukocituriju, a nalazi se kod upala bubrežnih čašica, tuberkuloze bubrega i inficiranih bubrežnih kamenaca, te hidronefroze. Liječenje patološkog nalaza proteina (proteinurije), krvi (hematurije) i velikog broja leukocita (leukociturije) mora biti etiološko, tj. čim prije treba se pronaći osnovni uzrok nastanka patoloških nalaza u mokraći.
 
Glukoza 
U zdravog čovjeka glukoze u mokraći nema. Postojanje glukoze u mokraći naziva se glikozurija. Najčešće se javlja u osoba koje boluju od šećerne bolesti kada organizam izlučuje mokraćom ''višak'' glukoze iz krvi, budući da su krvne koncentracije šećera u oboljelih od šećerne bolesti višestruko veće od normalnih.
 
Proteini 
Albumin je glavni protein krvne plazme koji se kod zdravog čovjeka neće filtrirati u mokraću, budući da su mu molekule veće od otvora na kapilarama bubrežnih glomerula. Međutim, kod raznih bolesti bubrega kod kojih dolazi do oštećenja glomerula (glomerulonefritis i druge) zbog povećane propusnosti kapilara za albumine oni se pojave u urinu – tada kažemo da je došlo do albuminurije.
 
Ketonska tijela 
Nalaze se u mokraći u šećernoj bolesti i osoba koje teško gladuju, a nastaju kao proizvod tijekom brze i nepotpune razgradnje masti.
 
Bilirubin
Žučna je boja, čija pojava u mokraći predstavlja patološki nalaz – bilirubinuriju - čest u bolestima jetre i žučnih kanala. Mokraća je tada tamnosmeđa.
 
Hemoglobin 
Krvni je pigment, glavni protein eritrocita-crvenih krvnih stanica zaduženih za prijenos kisika po tijelu. U mokraći se izlučuje u stanjima kada dolazi do pojačane razgradnje tih stanica – hemolitičkih anemija. Mokraća je obojena crveno – hemoglobinurija.
Hematurija – pojava veće količine eritrocita u mokraći, uobičajeno se nađe pregledom sedimenta (taloga), kada se pod mikroskopom u vidnom polju srednjeg povećanja vidi veći broj eritrocita. Upućuje na bolesti mokraćnog sustava, a često na kamence i bakterijske upale mokraćnih kanala. Normalno se u pregledu sedimenta po jednom vidnom polju srednjeg povećanja nalazi 1-3 eritrocita i 4-8 leukocita. 
 
Kristali 
Mogu biti oksalatni, uratni, fosfatni, a ako se pojavljuju u većim količinama i učestalo u sedimentu upućuju na povećan rizik od nastanka kamenaca.
 
Nalaz bakteriurije
Mikroskopskim pregledom urina mogu se vidjeti neke bakterije. Ako se pronađe više od 100 000 bakterija u mL mokraće, to je vrlo sigurna potvrda bakterijske infekcije i moguće upale u mokraćnom sustavu, koja može biti i tzv. 'tihe' prirode i stoga nanijeti velike štete urogenitalnim organima. 
 
Promjene pH vrijednosti mokraće
U acidozi, nekontroliranom dijabetesu, plućnom emfizemu, dijareji, te bolesti dišnog sustava kada se u organizmu zadržava ugljični dioksid nalazimo pH mokraće manji od 7, dok pH mokraće viši 7 nalazimo kod mokraćnih infekcija i otrovanja lijekovima salicilatima.
 
Sve što treba znati o analizi urina
 
Mikroorganizmi prisutni u urinu 
 
Uz krv, upravo je mokraća jedan od najčešće ispitivanih uzoraka u dijagnosticiranju uroinfekata. Budući da se uroinfekcija, kad god je moguće, liječi prema antibiogramu, tj. izoliranom uzročniku, bakteriološke pretrage važne su u izboru odgovarajućeg antibiotika. Kod žena se iz urogenitalnih uzoraka najčešće izoliraju beta-hemolitički streptokok grupe B (osobito važan patogen u trudnoći), E.coli i druge enterobakterije, Ureaplazma, Gardnerela, Chlamidia trahomatis i Candida, česti uzročnici upale mokraćne cijevi (uretritis), mokraćnog mjehura (cistitis), ali i rodnice i stidnice (vulvovaginitis) te vrata maternice (cervicitis). 
 
Najčešći uzročnici u muškaraca su E.coli, enterokoki i druge enterobakterije, a upale koje uzrokuju su upala mokraćne cijevi (uretritis), sjemenika (epididimitis) i prostate (prostatitis). U njih se urinokultura često nadopuni pretragom kulture i antibiogramom iz uzorka ejakulata. Prije davanja uzorka pacijent se treba izmokriti, temeljito oprati spolovilo i nakon toga izmasturbirati ejakulat u sterilnu posudicu. Najmanja količina tako dobivenog uzorka treba biti 1 ml, a uzorak valja u roku jednog sata dostaviti u laboratorij ili ga pohraniti do obrade nekoliko sati na + 4° C. Prije uzimanja uzorka eksprimata prostate također se treba temeljito oprati, potom se pristupa rektalnoj masaži prostate, nakon čega se na izlazu iz mokraćne cijevi dobije sekret prostate koji se uzima sterilnim obriskom. Nakon toga je poželjno uzeti i uzorak mokraće kako bi se dobili što vjerodostojniji rezultati. Ako su za pretrage potrebni uzorci obriska mokraćne cijevi, pacijent ne smije prethodno mokriti najmanje dva do četiri sata. Uzorak najbolje uzima liječnik posebnim obriskom. 
 
 
Testiranja na mikrorganizme 
 
Obrisci mokraćne cijevi na aerobe uzimaju se u oba spola slično, pamučnim brisom, a ako je riječ o posebno osjetljivim bakterijama (klamidije, ureaplazme), vrh štapića mora biti od dakrona ili prigodnog sintetičkog materijala. Liječnik štapićem uđe u mokraćnu cijev jedan do dva centimetra i nekoliko sekundi zadrži štapić kako bi se u njega upila lokalno prisutna tekućina (eksudat). Uzorak se dostavlja na obradu u roku dva sata. 
 
Postupak uzimanja brisa mokraćne cijevi na mikoplazme i ureaplazme donekle se razlikuje. Najprije se pamučnim štapićem ukloni mogući sekret, a potom uđe štapićem dva do četiri centimetra u mokraćnu cijev i zarotira ga kako bi se izbrisale epitelne stanice. Uzorci se dostavljaju u laboratorij u posebnoj transportnoj podlozi. Radi kvalitete i vjerodostojnosti rezultata, za testiranje nisu prikladni krvavi i gnojni uzorci niti urina niti obriska mokraćne cijevi. 
 
Važno je napomenuti da se za dokazivanje mikoplazmi i ureaplazmi iz mokraće uzima prvi mlaz jutarnje mokraće, uz isti postupak pripreme kao i kod uzimanja srednjeg mlaza. Moderni laboratoriji koji provode molekularnu dijagnostiku u mogućnosti su PCR tehnologijom samo iz jednog obriska mokraćne cijevi ili iz vrata maternice u jedne te iste žene testirati prisutnost čak i na desetak patogena istodobno (klamidiju, gonoreju, mikoplazmu hominis, mikoplazmu genitalium, ureaplazmu urealitikum, HPV, herpes, trihomonas, sifilis i druge), što je vrlo ekonomično i manje neugodno za pacijenta. Dok standardne bakteriološke pretrage na aerobe traju prosječno dva do sedam dana, rezultati molekularnih pretraga dostupni su već za dva do četiri dana. 
 
Tuberkuloza mokraćnog sustava danas je rijetka, ali ako se postavi sumnja, treba testirati uzorak mokraće na Mycobacterium tuberculosis, što traje do šest tjedana, dok ispitivanje osjetljivosti potvrđenog uzročnika na antituberkulostatike traje daljnjih sedam do 28 dana. Postupak kultivacije isti je kao za druge bakterije, ali se uzima veći broj uzoraka mokraće tijekom tri do pet dana. Anaerobne bakterije ne dokazuju se standardnim postupkom urinokulture. 
 
Za takvo testiranje potrebno je učiniti tzv. suprapubičnu punkciju, kako bi se izbjegao doticaj uzorka mokraće sa zrakom, s obzirom na to da anaerobne bakterije žive bez prisutnosti kisika. Za virusne pretrage mokraće uzima se prvi mlaz jutarnje mokraće, kao i za dokaz trihomonasa, s tim da se uzorak za dokaz tog parazita donosi u džepu, po mogućnosti držeći posudicu u ruci na temperaturi sličnoj tijelu (30-37° C), dok se za dokaz shistosomoze uzima zadnji mlaz jutarnje mokraće. Duljina čuvanja uzoraka ovisna je o osjetljivosti pojedinih uzročnika. Većina urogenitalnih uzoraka za PCR pretrage na klamidije i HPV može se u posebnim transportnim medijima čuvati na sobnoj temperaturi najdulje 24 sata za klamidiju i do tri tjedna za HPV; na temperaturi 2 - 8° C uzorak se može čuvati do sedam dana za klamidiju i do dva mjeseca za HPV, a zamrzne li se uzorak mokraće radi testiranja na klamidiju, može se čuvati na -20° C najviše mjesec dana. Sve navedene pretrage, osobito uz postojanje drugih simptoma bolesti nadopunjuju se pregledom ginekologa, urologa, venerologa, infektologa i drugih specijalista, te pretragama poput UZV abdomena i mokraćnog mjehura s ostatnom mokraćom, digitorektalnim pregledom prostate i slično.
 
 
Sve što treba znati o analizi urina    
Sve što treba znati o analizi urina

 

Napisala:  Anka Dorić, dr. med. spec. transf. med. 

Voditeljica Odjela za transfuzijsku medicinu, Imunološki zavod, Zagreb; Predsjednica Nacionalne udruge za planiranje obitelji, spolno i reproduktivno zdravlje i prava “Plan A”; Stručna suradnica savjetovališta Poliklinike Virogena Plus; Stručna suradnica ECCA-e, Europske udruge za rak vrata maternice

 

 

 

 
 
 
 
 
 

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.