Martina Bogdanić

Stres. Valerijana. Nesanica.

Piše: Martina Bogdanić. Vrijeme se ubrzalo i sve je postalo vrlo, vrlo brzo. Pri takvom „objektivnom“ stanju stvari „naravno“ da smo pod stresom.

Stres. Valerijana. Nesanica.

Sve se više ljudi raspituje za valerijanu (Valeriana officinalis), biljku koja pomaže kod nesanice.
Jer sve više ljudi ima nesanicu.

Sve više ljudi ne može iskopčati mozak koji neprestano bruji i radi bez stajanja.
Kao stari kompjuter koji se pregrije, blokira i ne možete ništa s njime. Niti ga ugasiti, niti resetirati, niti zapravo koristiti.


Stres je postao primarna boja dana.
Skoro da si lud ako izjaviš da nisi po stresom, jer danas smo „svi“ pod stresom.

Je li stres priča koju su nam „uvalili“?
Je li to priča na koju smo svi kolektivno „nasjeli“?
Kako je moguće da nitko danas „nema vremena“?
Kako je moguće da i djeca u osnovnoj školi i njihove bake i djedovi nemaju vremena…

Milijuni podražaja na naša osjetila…neprestano zagađenje informacijama….
Neprestana bujica buke i vibracija od prometa, neprestana buka zvučnih informacija s radija, televizije. Neprestana kaotična buka vizualnih informacija šarenih svjetlećih predmeta. Neprestana uronjenost u intenzivne mirise ispušnih plinova, pekara koje uzurpiraju svojim mirisom pola šetališta i baja za smeće koje sve više šire svoje „mirisne“ kvadrate unutar grada. Neprestani intenzivni okusi procesuirane hrane koji rade snažne kemijske senzacije unutar našeg tijela.
Vrijeme se ubrzalo i sve je postalo vrlo, vrlo brzo.
Pri takvom „objektivnom“ stanju stvari „naravno“ da smo pod stresom. Zar ne?

Ali, zaista, je li moguće da je to kolektivna priča koju su nam uvalili?
Koju smo bez cenzure prihvatili kao istinitu i po inerciji i naučenom ponašanju prihvatili kao svoju?

Pa mozak bruji. Grozničavo radi bez prestanka i ne da nam mira noću.

Možemo li, uz svakodnevni umni trening, odlučiti da stres nije i naša priča?

Možemo li stati?
Možemo li, uz svakodnevni ciljani napor, usmjeriti sve svoje snage u smjeru preživljavanja našeg uma? Jer voda je kolektivno došla do grla…
Možemo li se svjesno odreći nekih od tih podražaja? Možda procesuirane hrane?
Možemo li se svjesno odreći nekih od tih podražaja? Možda izbaciti televiziju iz kuće?

Možemo li u cilju spašavanja našeg života čvrsto, najčvršće, odlučiti 2 dana tjedno otići u prirodu?
Jer tamo je sve naoko mirnije…. Tamo je sve naoko polaganije… Tamo je sve u brzini ritma kakav je jedini moguć za zdravo funkcioniranje tijela i uma.

Dva puta tjedno, na par sati nakon posla…
Ili nemamo vremena?

Jesmo li život prekrcali obvezama koje su zalog za budućnost?
Zalog za budućnost na uštrb sadašnjosti?
Kako očekujemo da ćemo imati budućnost ako nemamo sadašnjosti?
Ako ne znamo stati sada?
Ako nam naše tijelo stajanje izjednačava s „gubljenjem vremena“?

Zašto onda očekujemo da će mozak dopustiti „gubljenje vremena“ i pustiti tijelu da zaspi?

Da, vi možete piti valerijanu prije spavanja.
I da, ona vam možda može pomoći na neki kraći period.

Ali dok god je vaša istina da „više ništa ne stignete“ jer „nemate vremena“ i dokle god se ponašate u skladu s tim, džaba vam sve biljne antistres tablete i svi opuštajući čajevi.
Džaba vam i kemija za uspavljivanje i yoga i meditacija na koju vječito kasnite u žurbi.

Kolektivno stanje je kritično. A protiv kolektivnog se teško boriti. No kritična vremena zahtijevaju odlučnost i kritične mjere. Ovo sada što se događa po gradovima pitanje je spašavanja glave. Odrežite 50% obveza i jednostavno ih odbacite.
Da bi nešto novo, npr. mir, ušao u vas, potrebno mu je napraviti prostora, izbaciti smeće i pripremiti mu dom.

Odrežite na godinu dana života 50% obveza i provedite dva poslijepodneva i dvije večeri tjedno u prirodi. Nakon šetnje nagradite se prije spavanja tinkturom valerijane jer ste ju zaslužili, jer ste znali stati.

Valerijana je trajnica, uvijek raste na istom mjestu, ali se i mjesto i ona sama mijenja kako godišnja doba prolaze. Ona zna cijeniti one koji znaju cijeniti svoj život. Raste samo na hranjivom tlu s dovoljno vode koja ju podržava u rastu. U kasnu jesen ona odbacuje ono nepotrebno, stabljiku i list. Svu svoju snagu koncentrira u korijen. Jer jedino kada je korijen zdrav i jak može se nakon obavezne faze mirovanja razviti nova biljka, nov život.

Stres. Valerijana. Nesanica.


U rano proljeće ili kasnu jesen iskopajte njezin korijen. Dobro ga operite, iščistite i sitno isjeckajte. Napravite od njega tinkturu.
I naučite od nje cijeniti vrijeme. Naučite od nje da je za sve potreban protok vremena.
Tinkturu mjesec dana držite na suncu. Svaki dan ju malo protresite i odbrojavajte dane.
Svaki dan učite uz nju, uz tu teglu tinkture, da postoji vrijeme za stajanje.

Svaki dan uz nju, uz tu teglu tinkture prisjećajte se – da bi nešto novo ušlo u vaš život (mir, spokoj, dobar san), potrebno je nešto odbaciti.

Da, možete piti valerijanu protiv stresa i protiv nesanice, ali ne zaboravite: u prirodi je sve pravedno, na ništa se nepotrebno ne troši vrijeme.
Možete piti valerijanu protiv stresa i nesanice.
Ali ako vi odbacite sebe, odbacit će vas vremenom i valerijana. Zasluženo.

>>Informacije o Edukaciji iz travarstva i fitoaromaterapije pronađite ovdje

 

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.