Ivka Armanda Todorović

Priznajem, nisam savršena mama

Pitanje nikad nije – jesam li dobra mama, jer nisam. Nikad nije jesam li savršena mama – jer nisam. Moje pitanje je uvijek – jesam li osoba kakva želim da postane moje dijete? U trenutku u kojem jesam – super, a kad pak nisam – mijenjam se

Priznajem, nisam savršena mama
Nisam dobro podnijela trudnoću niti prve dane majčinstva. Zapravo, kad malo bolje razmislim, prva vijest o tome da sam trudna sjela mi je kao kamen na želudac i težina na srce. Ja mama? Ma nije to za mene…
 
Unatoč tome što sam imala prilično laganu trudnoću, bez mučnine, žgaravice i ostalih malih radosti trudnica, što sam putovala i vježbala praktički do samog poroda (u biti točno do poroda sam šetala psa pitajući se jesu li to što osjećam trudovi) cijelu trudnoću bila sam neka druga ja. Stalno zabrinuta oko svega, alergična na milijun savjeta okoline, nabrijana i sva pod hormonima, a oni koji su mi najbliži reći će da sam bila teško podnošljiva.
 
U naletu dobrih dana napisala sam i tekst „Pismo bebi“, na koji se i dan danas naježim i koji nekako smatram svojim roditeljskim manifestom. Sve te misli koje su mi se rojile po glavi, ma kako strašne bile, nisu me mogle pripremiti za ono što je slijedilo.
 
Bura hormona nakon poroda
 
Sjećam se, jedan od najgorih savjeta tih posljednjih dana trudnoće, kad više nisam sama mogla zavezati tenisice, a okret oko šipke bio je mutno sjećanje, bio je – naspavaj se sad dok možeš. I sad, godinu dana nakon poroda, i dalje se smijem na taj savjet. Naspavaj se dok možeš – kao da se itko ikada uspio naspavati unaprijed. Ili, kad smo već kod tog „unaprijed“ – kao da me itko unaprijed mogao pripremiti za sve težine i radosti majčinstva i tu buru hormona nakon poroda prema kojoj se trudnoća činila laganom poput povjetarca.
 
Ne, ne postoji ništa i ne postoji nitko tko jednu ženu usmjerenu na karijeru i vlastiti užitak i zadovoljavanje većih i manjih hirova, može pripremiti na potpuni životni zaokret. I sada, kao i na početku, jedna me stvar potpuno zatekla – činjenica da više nikad nigdje neću otići sama potpuno bezbrižno. Možemo sad tu teoretizirati tko više ili manje brine, ali ja – ja više nikad neću otići nigdje bez roja misli koje se vrte oko mog malog Zmaja. Je li jeo? Je li spavao? Je li sretan? Jesam li ja dobra mama?
 
Jesam li ja dobra mama? Vječito pitanje na koje danas imam itekako dobar odgovor. To ne znači da si ga i sama ne postavim barem tisuću puta kroz dan, ali malo po malo, kako rastem i postajem sigurnija u sebe u novoj životnoj ulozi, odgovor mi sve jače zvoni u glavi.
 
Priznajem, nisam savršena mama
 
Sama i odgovorna za jednog malog čovjeka
 
Do njega sam došla konstantno preispitujući sebe i svaku najmanju ubogu sitnicu koju sam radila s Vitom tih prvih dana. Prvih desetak dana njegovog života proveli smo u bolnici. Uz moje i njegove suze, daleko od mog muža i njegovog tate, okružena doktoricama i doktorima, sestrama i drugim rodiljama, osjećala sam se beskrajno samo.
 
Moja beba nije ublažavala taj osjećaj, samo ga je činila sve jačim. Sama. Sama i odgovorna za jednog malog čovjeka o kojem ne znam apsolutno ništa. Znam, mnoge mame pričaju o tom predivnom trenutku kad su ugledale svoju bebu i spominju zaljubljenost na prvi pogled, razumijevanje bebinih signala i taj beskrajan, vječito naglašavani, majčinski instinkt.
 
to nećete čuti od mene jer kod mene – toga jednostavno nije bilo. Nakon početnog „afterporodnog“ adrenalina, imala sam osjećaj kao da sam u nekom filmu i da sad trebam raditi nešto za što me nitko nije pripremio – kao test na kojem znaš da ćeš pasti, ali ne smiješ jer preživljavanje malog stvorenja ne trpi pogreške.
 
Nedostižno savršenstvo?
 
Jesam li ja dobra mama? Tražila sam odgovor na to pitanje na tisućama hrvatskih i stranih web stranica, foruma, Facebook grupa. Kad samo pomislim koliko sam puta googlala: zašto beba plače, beba bljucnula u mlazu, kako umiriti bebu. Kopala sam po različitim teorijama u knjigama. A sve je u svim tim tekstovima vrištalo – nisi, nisi dobra mama. Nisi dovoljna. Nikad nećeš biti dovoljna.
 
Na Facebook grupama čitala sam postove dovoljno dobrih mama. Mama koje djetetu nikad nisu dale ništa osim svog mlijeka do xy mjeseca, mama koje nose djecu i kad piške i kake, mama kojima nije teško ustati 4000 puta u jednoj noći jer ih beba treba i to je njihova beba i one sebi više nisu važne, važna je samo beba. I bilo je tu i mama koje su bile nedovoljno mame iz bilo kojeg razloga, a njihova pitanja i traženje savjeta dobivale su, između ostalih i još jedan odgovor – nisi dobra mama, nisi dovoljna, gledaj mene.
 
U svjetovima nekih mama, što si veća patnica, što je veća tvoja žrtva, što više puta ustaneš po noći i što su ti podočnjaci veći, to si bolja mama. Bliže onom čemu sve mi, priznale ili ne, potajno težimo. Savršena mama.
 

Ako se brineš jesi li dobra mama, odgovor je - jesi
 
Kako je Zmaj rastao i kako još uvijek raste, raslo je i moje samopouzdanje kao mame. Jedna prekrasna žena mi je jednom rekla – ako se brineš jesi li dobra mama, odgovor je jesi. Postoje neke stvari koje su mi u svim tim čitanjima sjele. Naime, kad sam bila trudna „naletila“ sam na video Ane Bučević u kojem je pričala o teoriji Beba vođa dohrane, metodi koja počiva na tome da se dijete samo hrani, samo bira od ponuđenih namirnica, kao što i samo određuje količinu hrane koju će pojesti.
 

Kako to uvijek biva, sinkronicitet je odradio svoje i prijateljica mi je donijela samoinicijativno tu knjigu nakon što sam rodila. Iako je u knjizi navedeno bezbroj razloga zašto se voditi ovom teorijom, ja sam je odabrala nakon razgovora s mužem, promišljanja i zaključka – ovo mi se čini lakše.
 
Čim sam rodila Zmaja, nabavila sam ergonomsku nosiljku. Čitala sam o benefitima nošenja, proučavala silne linkove, ali na kraju sam i nju koristila iz jednostavnog i sebičnog razloga – tako mi je bilo lakše. U početku, zbog Zmajevih grčeva koji nisu trajali tri sata dnevno nego gotovo cijeli dan (i noć, haha), nosiljka mi je omogućila da vježbam, plešem po stanu i odradim pokoji kućanski posao. Kasnije ( i još uvijek) omogućila mi je da idem u šetnju i kad pada kiša ili snijeg, da se lakše negdje proguram kroz gužvu, da odem u šumu ili da s obje slobodne ruke obavim šoping.
 
Sama sebi još uvijek visoko na listi prioriteta
 
Postoje još neke stvari koje koristim a koje sam saznala u tim prvim, meni najgorim, danima majčinstva. Ali, puno sam više od druženja s googlom napravila sebi štete nego što je bilo koristi. Danas, mogu čitati rasprave, mogu i sudjelovati u njima, mogu čak biti i popljuvana, ali tek danas kad je moje samopouzdanje naraslo i kad još uvijek raste.
 
Jesam li dobra mama? Da, radim neke stvari koje se danas preporučuju, ali radim ih iz sebičnih razloga. Sama sam sebi još uvijek visoko na listi prioriteta i ponekad mi majčinstvo toliko ide na živce da bih vrištala iz petnih žila.
 
Jesam li dobra mama? Jesam. Jesam li savršena mama? Nisam. I, draga mama koja se mučiš s istim pitanjima, nijedna mama nije. Nijedan čovjek nije. Nijedan roditelj nije. Ako voliš svoje dijete, ako razmišljaš ikad o tome jesi li dobra mama, ako važeš i promišljaš neke od svojih roditeljskih odluka, ali nisi savršena, jer to nitko nije, nisi niti dobra mama. Ali si dovoljno dobra mama. I to je dovoljno dobro za mene.
 
Priznajem, nisam savršena mama
 
Treba voljeti dijete, ali i sebe
 
Dovoljno dobra mama voli svoje dijete ali voli i sebe. Dovoljno dobra mama pred djetetom ne skriva suze niti svoje slabosti. Dovoljno dobra mama je nekad i umorna i živčana i luda i najradije bi pobjegla i otvorila kafić na plaži negdje na Bahamima. Što dalje od plača i cendranja i svih potreba koje u jednom danu treba zadovoljiti. Dovoljno dobra mama to ipak neće učiniti jer voli svoje dijete. Griješit će, donosit će krive i dobre odluke, ali voljet će svoje dijete. I to je dovoljno. Dovoljno dobro.
 
Jednom sam čula priču o dvoje psihoterapeuta koji su izjavili kako su djetetu, čim se rodilo, otvorili štednju. Za auto? Za stan? Za faks? Ne. Za psihoterapiju. Zvuči malo sumorno, ali to me oslobodilo.
 
Znam da negdje zeznem. Znam da ću zeznuti nebrojeno puta. Ali znam da ću svoje dijete uvijek voljeti i ono će poznavati pravu mene – ranjivu, slabu i iskrenu.
 
Roditeljstvo - putovanje ispunjeno greškama i ljubavlju
 
Zato pitanje nikad nije – jesam li dobra mama, jer nisam. Nikad nije jesam li savršena mama – jer nisam. Moje pitanje je uvijek – jesam li osoba kakva želim da postane moje dijete? U trenutku u kojem jesam – super, a kad pak nisam – mijenjam se.
 
Roditeljstvo nije prirođeno, nije nešto s čim se rodiš, ono je putovanje. Putovanje ispunjeno greškama i ljubavlju. I zato – dovoljno dobro je dovoljno dobro za mene.  A odgovor na pitanje iz naslova potražite negdje drugdje.
 
P.S. Za sve mame koje muči isti osjećaj nedostatka zaljubljenosti u tek rođenu bebu imam svoj fun fact: kao i svaki odnos, i ovaj zahtijeva vrijeme. Osjećaj prema djetetu kod mene je došao kasnije i postajao sve veći. Kao i svaki pravi ljubavni odnos, on raste s vremenom. Ako si tek rodila i nema ga, ne brini, svakog dana ćeš misliti da ne možeš voljeti jače, a već sutra vidjet ćeš da možeš. To nije zaljubljenost – to je ljubav. 
 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.