Sandra Marelja-Muić

Privacy naš svagdašnji

Piše: Sandra Marelja - Muić. Mislim da gore negdje i Mali Princ trese glavom nad tolikim pobrkanim lončićima...

Privacy naš svagdašnji

Stojim tako neki dan pred jednim od onih prodajnih punktova gdje se prodaje nakit u velikom supermarketu i čekam da prodavačica završi razgovor. Čekam kao naručena pizza u koju su zabunom stavili feferone, pa se skoro i ukiselila stojeći. Nikako da ova završi svoj privatni razgovor sa starom poznanicom, glasni i neuvijeni dijalog saderao sva moja čula.

Saznah gdje se ova preselila, koji joj je broj mobitela sada i kada ide na pilates, te zašto u dvorani nema grijanja . Sve to – bez da znam kako se žena  zove. Karakteristična situacija u Hrvatistanu u kojoj ćete se naći bilo gdje; u kafiću, u banci, na roditeljskom sastanku, u pekari dok kupujete lažno integralno pecivo. Umjesto formalne i uljuđene ljubaznosti, zapljusnuti će vas valovi brisanog prostora u kojem nema intime ni privatnosti, a ni osjećaja prelaza iz javne u privatnu komunikaciju.  

Vrištimo za individualnim tretmanom, užasavamo se ičega s kolektivnim predznakom, imamo osobnog savjetnika u banci i četiri e-mail adrese, more passworda i pinova, ali pojma o onom osobnom, privatnom , skoro pa intimnom – nemamo više , sve su nam se granice izbrisale na tom hard disku, iako se na svakom koraku kunemo u individuality i privacy. Kakvo će nam biti poštivanje tuđe privatnosti dok se nalazimo na javnom mjestu kada nam za infuziju služe portali gdje se piše tko je kojom rukom svezao vezicu na cipeli i je li to učinio prvo na lijevoj ili desnoj nozi. Sutradan još navratimo pročitati u kojem kafiću je voditeljica prognoze pila jutarnju kavu ispod sunčanih naočala. 
 
 
Privacy naš svagdašnji
 
 
Brzina protoka informacije je ono bila osnovna karakteristika za proces globalizacije čini mi se i osvrtom na društvo danas mi pojam – globalno selo- zbilja dobiva značenje u sasvim novom kolorističkom ruhu. Samo što nije selo, jer je selo pojam nečeg ljupkog i zdravog,a mi smo selendra s wireless freakovima koja sluša međusobne telefonske razgovore jer ne zna više ni kada ni gdje je vrijeme za telefoniranje i ostale high tech radnje. Jer vrijeme je uvijek, jer mi smo dostupni uvijek, jer to je ono što smo oduvijek željeli.  Zeznulo nas, nema šta. Dalo nam u ruke hrpu gadgeta, sve nam učinilo dostupnim i povezalo nas nemilo međusobno, samo u nekoj drugoj orbiti očito. Mislim da gore negdje i Mali Princ trese glavom nad tolikim pobrkanim lončićima.
 
Ma, baš smo suvremeni i mobilni i fleksibilni i štatijaznamštasvene, samo nismo više normalni ni pristojni, a najmanje smo individualni i privatni što nam marketing sugerira u svakoj reklami jer smo samo - apoen u histerično-mobilnoj masi.
 
Koliko vas kaže „ oprostite“ kada se krene javiti na telefon u društvu drugih, ha? Da vas čujem. Malo, je l'da? Zato što je prešlo u naviku, to epileptično trzanje rukom kada osjetimo vibru u džepu - ništa nas ne tjera na skok kao zvuk mobilnog telefona, niti budući marinci na Westpointu nisu tako disciplinirani i spremni na akciju kao prosječan pretplatnik-ovisnik. Zamislite da sjedite s nekim na kavi i čitate knjigu, aaa...nije u redu, zar ne? A to što čitamo poruke i pregledavamo mailove dok sup(a)utnik preko puta miješa šećer u kavi je osnova new age bontona, kako da ne.
 
Možda u nekoj drugoj orbiti.
 
 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.