Karmela i Miroslav Kiš

Prirodno sjemenarstvo ili ples s prirodom

Pišu: Karmela i Miroslav Kiš. S Prirodom se vrlo često pleše valcer. Ona vodi, a mi početnici korake brojimo u glavi

 Prirodno sjemenarstvo ili ples s prirodom
Nekako se dogodilo da smo to intuitivno shvatili negdje na početku bavljenja permakulturom i vrtlarstvom. S ove vremenske udaljenosti, prvi istinski kooperativni susreti s prirodom "oči u oči", donijeli su i razumijevanje da se priroda bavi sjemenarstvom na najbolji način. Nakon nešto mozganja i nekoliko pokušaja da radimo drukčije, shvatili smo da je najbolje surađivati s Prirodom i kopirati što radi.
 
Tek mnogo kasnije došle su nam i znanstvene potvrde o tome, čitajući literaturu iz znanosti biologije. Bilo je potrebno vrijeme da ta literatura dođe do nas, jer u biologiji i agronomiji više je knjiga koje govore o sasvim drukčijem sjemenarstvu. S Prirodom se vrlo često pleše valcer. Ona vodi, a mi početnici korake brojimo u glavi (1-2-3, pa opet 1-2-3...). Zgodno je kad se razumijevanje njezina načina djelovanja odvija u tzv. "aha" situacijama. Najprije smo shvatili prvi korak, pa drugi, a zatim se iznenadno dosjetili o čemu se radi - u trećem koraku. Zatim smo plesali valcer s Prirodom.
 
Sjeme se može "izroditi", rodi nekoliko puta, pa prestane. Poznato je među vrtlarima i ljudima koji se bave zemljom da nakon nekoliko godina uzgoja iz sjemena nekih sorti i kultivara ponekad ne izraste ništa korisno. Poznato je i to da se neke sorte lako križaju, a da neke druge to uglavnom ne rade. Jedna sorta kukuruza može se prirodno križati s drugom, čak i ako su međusobno udaljene. S druge strane, kukuruz se često sije u gustom sklopu, među ostalim i zbog toga što se oprašuje vjetrom. Grah oprašuju kukci, a vrtlari znaju da se sorte lako i brzo križaju, pa ili siju jednu sortu ili razmiču sorte na "sigurne" udaljenosti. Slično je s tikvicama i nekim sortama rajčice koje razvijaju mali cvijet. Bundeve križanci vjerojatno su poznate u svakom vrtu u kojem se uzgajaju. Međusobna iskrižanost koja se vidi u obliku ili boji plodova ne umanjuje hranjivu vrijednost za ljude, ali može izgledati neobično na tanjuru ili neugodno utjecati na našu stečenu želju (naviku) da uvijek jedemo isto ili barem slično onome od ranije. Možda ljudi kultiviraju sorte biljaka i trude se zadržati željene karakteristike i zbog toga što ne vole iznenađenja u tanjuru.
 
Ipak, u prirodi moguća su križanja čak i bez obzira na rod, razred ili vrstu. Jedino što priroda ne radi je križanje među carstvima živih formi (nama nepoznato, do pojave genetski modificiranih organizama u režiji nekih članova ljudske rase). U prirodi ne postoje križanci između carstva biljaka i carstva životinja. Sve ostalo Priroda radi, i to neprestano, već milijardama godina. Njezini svakodnevni zadaci i jesu selekcija, križanje i hibridiziranje. Tako nastaju nove životne forme, nove vrste biljaka.
 
 
Iz neprestanog križanja mnogi će organizmi i plodovi ostati nepromijenjeni, pa će kroz mnoge buduće generacije zadržati svoje osnovne karakteristike (npr. iz sjemena rajčice svake godine izraste ista sorta rajčice, a iz hrastovog žira ista vrsta hrasta), a neki će se promijeniti. Biljka koja raste okružena drugim biljkama (npr. korovom i ostalim povrtnicama u vrtu) pri oplodnji najčešće primi pelud sa svih biljaka iz okolice koje je kukac posjetio prije, uključujući one s kojima nije u srodstvu. Taj pelud može utjecati na promjenu genetskog koda biljke-primateljice, ali i ne mora. U slučaju da postoji vidljiv utjecaj na genetskoj razini, izrasta biljka ili plod-križanac, a povremeno i nova vrsta biljke. U slučaju da utjecaj nije vidljiv, ipak postoji na razini otpornosti nove generacije biljaka, njezine sposobnosti da raste među drugim biljkama i zadrži svoje karakteristike. Često se izrode upravo sorte i kultivari koje su krojene ljudskom rukom, visoko kultivirane ili hibridizirane sorte koje su rasle u monokulturama, na površinama sjemenarskih firmi.
 
Kao monokulture, biljke će zadržavati nama željene karakteristike doklegod su u monokulturi. Ali kad vrtlar preuzme to sjeme i kroz godine ga obnavlja i koristi u svom vrtu, Priroda će prije ili kasnije napraviti svoje. Sjeme se može "izroditi" relativno brzo, npr. nakon nekoliko godina. A križa se svake sezone, samo što su neke promjene vidljive (križanci), a neke nisu. Zbog toga je najbolji prirodni uzgoj iz sjemena, uzimajući sjeme s biljaka koje su rasle u polikulturi s ostalim biljkama i korovima. To je najsigurniji način da će sjeme davati stabilne nove generacije biljaka kroz dugo vrijeme. Uz to, vrstan vrtlar skuplja sjeme sa svake generacije svojih omiljenih kultivara kroz 5 ili 10 godina, a svaku generaciju sjemena čuva u odvojenom spremniku. Za slučaj da se sjeme iz posljednje generacije izrodi, može posegnuti za sačuvanim sjemenom otprije nekoliko godina. Osim toga, vrtlar može odabrati poseban dio vrta koji neće gnojiti, i sijati sjeme u vrlo siromašnu zemlju. Što iz toga izraste i formira sjeme, pokazuje karakteristike preživljavanja i žilavosti u teškim uvjetima, pa će i sjeme biti otprilike takvo. Želite li biljku/plod koja će stvarno biti ista kao njezine prethodnice, onda je najpogodnije kloniranje, a ono se ne obavlja sjemenom, već najčešće reznicama.
 
Mi nismo školovani biolozi ni agronomi, pa prije 15-ak godina nismo ni znali da postoje termini kao što su tetraploidnost ili aneuploidija koji pobliže objašnjavaju genetski "sitni vez" što ga biljke obavljaju milijardama godina, bez obzira na to što većina ljudi toga nije svjesna. Ali kad smo naišli na njih, shvatili smo da nam je to Priroda rekla na samom početku suradnje, a mi smo je čuli. Zdrav razum i intuicija idu ruku pod ruku, a znanost to može samo potvrditi i poduprijeti.
 
 
 
 
 
 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.