Doza inspiracije

Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća

INTERVIEW: Razgovarali smo s Nebojšom Buđanovcem, autorom ljubavno-povijesnog romana Priča o nama

Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća
Vitezovi su nezaobilazni dio priča koje slušamo u djetinjstvu. Bilo da je riječ o hrabrim ratnicima koji vitlaju mačevima i bore se protiv zla ili časnim i privlačnim muškarcima u oklopima koji osvajaju srca djeva bajnih, oni izazivaju našu maštu i mame nas u neka druga, davno prošla vremena. Doista nisam mislila da ću ikada upoznati pravog viteza, osim eventualno onih koji se takmiče na današnjim viteškim turnirima, a tko bi tako nešto i mogao očekivati u 21. stoljeću.
 
 
 
Pa ipak, to se dogodilo – jahao je virtualnim svijetom gdje sam ga pronašla i upoznala ga zahvaljujući Facebooku. Ne, on nema oklop niti konja, od te silne opreme ima samo mač - doduše samurajski - ali svakako ima srce, dušu, a možda čak i sjećanja viteza koji se borio rame uz rame s kraljem Arthurom. Jesu li ta sjećanja autentična, neka ostane prešućeno kako bi ostalo barem malo privlačnog mirisa mistike. No, vjerujte mi, kada je riječ o Nebojši Buđanovcu, zapravo je sasvim svejedno što je prava istina.
 
Netko tko je izravno spasio više od 50 života nerijetko dovodeći u opasnost svoj vlastiti, tko je pokrenuo i radio kao prvi supervizor projekta Crvenog križa usmjerenog na brigu u kući o starijim osobama, a koji danas obuhvaća preko 7.000 korisnika i zapošljava više od 300 ljudi, tko je na čelu tima za krizna stanja varaždinskog Crvenog križa te svakodnevno radi sa žrtvama obiteljskog nasilja, teško da može biti bilo što drugo nego oličenje suvremenog viteza.
 
 
Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća
 
 
Pritom je riječ o čovjeku neobično bogatog i raznolikog životnog iskustva, osnivaču Mačevalačkog društva iz Varaždina „Kensei“ i svjetskom prvaku po WKF federaciji u kategoriji „Tradicionalne forme s oružjem“, prevoditelju koji je preveo više od 150 knjiga te čitav niz znanstvenih članaka i poglavlja znanstvenih knjiga.
 
Ovaj svestran, a istovremeno skroman diplomirani defektolog – socijalni pedagog i psihoterapeut široj je javnosti postao poznat 2007. godine kada je javno progovorio o problemu sekti u Hrvatskoj, posebice o Crnoj ruži i Crnoj zori, a koje ugrožavaju živote djece i mladih. Nebojša je, naime, ujedno i osnivač udruge „Anđeli čuvari“, a koja ima za cilj prevenciju suicida, posebice među mladima. Neposredan povod za razgovor ukazao se nakon izdavanja njegove prve knjige „Priča o nama“, romana o bezuvjetnoj ljubavi i vjernosti koje se protežu kroz tisuće godina.
 
Pustolovine dviju srodnih duša s lakoćom su osvojile srca čitatelja; u knjižarama je roman gotovo rasprodan, no još je moguće naručiti primjerak putem interneta. Knjiga je, zajedno s romanom „Putujući ratnik“ (Nebojša je dovršio i knjigu pokojnog brata Aleksandra), dosad predstavljena u Varaždinu i Lepoglavi, a najesen se očekuje i promocija u Zagrebu. O blizanačkim plamenovima, reinkarnaciji, sektama, samurajskom kodeksu, spašavanju života, smislu volontiranja te još nekim drugim temama, pročitajte u ovom našem razgovoru s poznatim Varaždincem.
 
 
Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća
 
 
Ti se baviš doista šarolikom lepezom poslova. Istovremeno si psihoterapeut, prevoditelj, instruktor mačevanja, voditelj tima u Crvenom križu, pisac... U čemu zapravo ima najviše tebe? Postoji li neka zajednička crta koja povezuje sve ove poslove?
 
Sve ove aktivnosti imaju neka zajednička obilježja – prije svega, daju mi veliku razinu slobode izražavanja i djelovanja, a pored toga, u većini slučajeva radi se o pomagačkim i/ili kreativnim aktivnostima. U svemu tome ima puno mene, jer u sve te aktivnosti unosim se cijelim srcem. Sloboda i mogućnost da učinim nešto korisno ili pomognem nekome osnova su mojeg djelovanja, nešto što me izuzetno motivira. Pored svega toga, držim i predavanja o svim ovim gore navedenim područjima, i to je možda aktivnost u kojoj se najviše mogu izraziti. Po svojoj prirodi sam „freelancer“.
No, još jedna važna uloga, vjerojatno i najvažnija koju imam u životu, uloga je oca – imam pokćerku Jovanu (22 godine) i sina Nataniela (9 godina), koji su zaista sjajna djeca i ispunjavaju me ponosom. Puno vremena – većinu slobodnog vremena – posvetio sam njima, i to je najbolje iskorišteno vrijeme. 
 
 
Dosad si osobno spasio više od 50 života pri čemu si više puta doveo u opasnost i vlastiti život. Jesu li to bili tvoji klijenti, ljudi koji su bili na tvojim terapijama ili je riječ o situacijama u kojima si se našao igrom slučaja? Što te tjera da zbog drugih stavljaš na kocku svoj život? 
 
Neki od tih ljudi bili su moji klijenti, ali mnogi i nisu. Prvoj osobi spasio sam život kad mi je bilo 10 godina (djevojčica na skijanju kojoj se šal zapetljao za skijašku vučnicu, koja ju je počela daviti) i od tada do danas zaista sam se našao u velikom broju situacija u kojemu sam bio u prilici sačuvati ili spasiti nečiji život. Iako su ponekad ta spašavanja bila slijed profesionalnih akcija usmjerenih prema pružanju pomoći, u mnogima od tih situacija radilo se o slučajnosti -  jednostavno bih se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, i napravio ono što bi napravio svatko tko želi nastaviti živjeti sam sa sobom i svojom savješću. Ne mogu zamisliti da se nađem u prilici da spasim nečiji život i da propustim to učiniti, ma koliko to bilo opasno, jer mislim da ne bih mogao živjeti sam sa sobom. Svi ljudi imaju nekakvu sliku o sebi, a slika koju ja imam o sebi ne uključuje ostavljanje drugih da umru ili nastradaju, ma o kakvoj se situaciji radilo. Drago mi je da sam do sada uspio sačuvati tu sliku pred sobom i pred svojom djecom, i ne iznevjeriti sam sebe, iako – tko zna? Svi ljudi imaju granicu pucanja. Nadam se da je ja neću otkriti.  
 
 
Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća
 
 
Osnivač si mačevalačkog društva "Kensei" i učitelj kenjutsu mačevanja, vještine borbenog mačevanja koju su prakticirali samuraji feudalnog Japana. Od mačevaoca se traži da se pridržavaju kodeksa društva, ne samo u kontekstu sporta, već i u životu. Možeš li reći nešto više o tom kodeksu i na koji način ga prihvaćaju mladi? Može li on uopće opstati i biti primjenjiv u današnjem društvu?
 
Riječ je o veoma jasnom kodeksu koji je bio osnova načina života vitezova i samuraja. Sastoji se od sedam pravila – utemeljenih na sedam samurajskih vrlina – koja daju moralnu osnovu djelovanja:  
 
Štitim slabe i pomažem im da ojačaju 
Moj glas je glas istine i razuma u mraku 
Tražim ono najbolje u drugima i sebi 
Držim obećanja
Svoje štićenike branim vlastitom čašću 
Nisam ničije vlasništvo i ne posjedujem nikoga 
Ispravno djelovanje važnije mi je od mojih želja i strahova
 
Ne zna se tko je prvi zapisao taj kodeks, ali sigurno je da on u nekom obliku postoji stotinama, možda i tisućama godina. Mladi ljudi – članovi mačevalačkog društva – odlično su ga prihvatili, i zaista ga se nastoje pridržavati. Istina je da on ne može biti ostvaren u potpunosti, jer to bi zahtijevalo savršenstvo, ali može biti odlična smjernica. U današnje vrijeme, kad je moralni relativizam zavladao na svim razinama, a religije preuzele monopol na fiksna moralna pravila, pokazalo se da je ovaj kodeks pun pogodak za mlade ljude koji traže način da djeluju ispravno i budu kvalitetne osobe, a da pritom ne moraju prihvatiti i neku određenu ideološku ili religijsku dogmu. Važno je naglasiti da smo među članovima imali pripadnike raznih religija, a naravno i agnostike i ateiste, i ovaj kodeks odgovarao je zaista svima. Kad se bavite potencijalno smrtonosnom borilačkom vještinom, izuzetno je važno imati čvrsto definirana pravila ponašanja, a isto tako, važno je da povežete sve lekcije iz te vještine sa stvarnim životom – jer inače, bez toga, svaka aktivnost postaje čisti larpurlartizam. 
 
 
Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća 
 
 
 
Medijski si najviše bio eksponiran u razdoblju od 2007. do 2011. kada si javno govorio o povezanosti sekti u Hrvatskoj i samoubojstava među djecom i mladima. Pritom je u potpunosti pala u drugi plan uloga vaše udruge "Anđeli čuvari" u prevenciji suicida među mladima, nevezano uz pripadnost sektama, a novinari i javnost su te često kritizirali zbog "nepotrebnog širenja panike". Može li se reći da je od takve medijske buke bilo ikakve koristi po pitanju širenja svijesti o opasnostima sekti ili je učinak zapravo bio suprotan te su na taj način dobili potrebnu reklamu? Možeš li općenito komentirati kakvo je stanje sa sektama danas u Hrvatskoj?
 
Ishodi cijele te medijske pompe koja se digla oko sekti i suicida mladih bili su raznoliki. S jedne strane, moglo bi se reći da smo svojim istupanjem ostvarili primarni cilj, jer roditelji mladih ljudi diljem Hrvatske, pa i šire, upozoreni su na postojeću realnu opasnost koja prijeti od sekti – ne samo sotonističkih – kao i na znakove upozorenja na koje moraju obratiti pozornost, a koji ukazuju na uključivanje u sektu. Isto tako, mnogi roditelji, pa i prijatelji mladih ljudi koji su već upali u neku takvu priču potražili su kod nas pomoć, koju smo im uglavnom uspješno pružili. Dobili smo i veliku potporu dijela stručnjaka koji su itekako svjesni ove opasnosti, iako se rijetko odlučuju govoriti o tome u javnosti. S druge strane, dogodilo se to da su određeni krugovi u medijima, pa i širem društvu, izuzetno negativno, čak napadački nastupili upravo prema nama i našim aktivnostima.
 
Razlozi toga bili su raznoliki – neki ljudi smatrali su da izmišljamo, da želimo stvoriti senzaciju i prigrabiti slavu; neki su smatrali da se o tome iz nekog razloga ne bi smjelo govoriti, kao da je riječ o nekakvoj tabu temi; neki su nas optuživali da vršimo crkvenu propagandu, dok su neki krugovi iz crkve s velikim uvjerenjem i bez ikakvih stvarnih informacija i uvida tvrdili da smo i mi sami na neki način povezani sa sektama i da zapravo na taj način vrbujemo mlade ljude. Naravno, postojali su i oni kojima smo izravno ugrozili posao novačenja mladih ljudi u sekte, pa je za vjerovati da su nas upravo takvi napadali najagresivnije.
 
Sekte, nažalost, postoje i danas, i malo je vjerojatno da će biti iskorijenjene – uostalom, svatko može vjerovati u što god želi, a nisu sve sekte jednako opasne i destruktivne. No, mi smo ipak uspjeli senzibilizirati javnost, pa i institucije društva, osvijestivši činjenicu da je riječ o realnoj društvenoj opasnosti koja pogađa prije svega mlade ljude, pa bih se usudio reći da su svi ti napadi i pritisci kojima smo bili izloženi godinama ipak na koncu rezultirali nečim pozitivnim. Nažalost, osobe odgovorne za neke smrti mladih još uvijek nisu otkrivene i kažnjene, pa na tome i dalje radimo. 
 
 
Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća 
 
 
Poznat si i po sklonosti volontiranju, uključivanju u humanitarne akcije te si brojne poslove odbio naplatiti. U društvu u kojem živimo često se spominje postulat da ljudi više cijene ono što su skupo platili od onoga što su dobili besplatno. Što misliš o tome? Jesu li oni kojima si pomogao doista svjesni toga što su dobili i koji je tvoj motiv za volonterski i humanitarni rad? Jesi li ikada bio kritiziran od strane onih koji za iste aktivnosti traže izdašne naknade?
 
Istina je da je bolesni materijalizam zavladao današnjim društvom, i da je zavladala filozofija o kojoj govoriš – mnogi ljudi zaista više cijene ono što su skupo platili od onoga što su dobili besplatno – ali s druge strane, postoje stvari koje se ne mogu platiti nikakvim novcima, a vjerujem da smo svi svjesni toga da su neke od tih stvari najvrednije u životu. Vrijeme koje pokloniš nekome, znanje, stručnost, ljudska toplina i razumijevanje, sve su to nenaplative stvari. Vjerujem da su neki ljudi svjesni toga što su dobili i što dobivaju. Neki možda i nisu, ali to nije nešto o čemu previše razmišljaš u volontiranju.
 
Moj motiv za volonterski i humanitarni rad upravo je taj da nekome, na neki način, mogu pomoći, usmjeriti ga, biti uz njega u nekom ključnom trenutku života, i znati da će taj čovjek, jednog dana, kad se i sam nađe u prilici da pomogne nekom drugome, možda učiniti upravo to kad se sjeti da je i njemu jednom netko pružio bezuvjetnu pomoć kad mu je bilo najpotrebnije. Istina je da me u javnosti nikada nitko nije kritizirao zato što, npr. radim besplatne terapije (bilo bi neobično očekivati da te netko zato javno napadne), ali isto tako je istina da postoje ljudi/kolege koji mi se zbog toga iza leđa podsmjehuju, ili obezvređuju moj rad upravo zato što je besplatan. No, s time se mogu nositi. Uvijek treba gledati tko ti što govori, ne što ti tko govori, a iskreno, nikad ne bih htio biti poput takvih ljudi. Unatoč relativiziranju i cinizmu našeg doba, ja čvrsto vjerujem da na ovom svijetu postoji nešto inherentno dobro, i da se za to dobro, da citiram Sama iz „Gospodara prstenova“, zaista vrijedi boriti. 
 
 
Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća 
 
 
Od ljetos si zaposlen u Obiteljskom centru u Varaždinu što znači da ovisiš o radnom vremenu što dosad nije bio slučaj. Hoće li se zbog toga drastično smanjiti opseg tvojih aktivnosti ili time dobivaš još više prostora za svoj rad?  
 
Da, istina je da sam se zaposlio u Obiteljskom centru – kao zamjena, na određeno vrijeme – i da sada imam fiksno radno vrijeme i manje vremena za neke aktivnosti, što se donekle kosi s mojim načinom života freelancera, ali s druge strane, ovaj posao daje mi mogućnost da ih proširim kroz jednu formalnu instituciju. Moj ravnatelj, g. Dubravko Šokčević, čovjek je izuzetne širine i  obrazovanja (u protivnom ne bih nikada pristao raditi u instituciji), sjajno se razumijemo i nadopunjavamo i zajedno smo osmislili neke projekte za koje vjerujem da će u velikoj mjeri pridonijeti prevenciji i rješavanju mnogih problema u obitelji i društvu. Ekipa u Obiteljskom centru je sjajna, ljudi su zaista profesionalni i predani svojem poslu, tako da je moja motivacija za ovaj posao vrlo visoka. Osim toga, što mi je veoma važno, omogućeno mi je da nastavim sa svojim volontiranjem u Društvu Crvenog križa Varaždinske županije. Sve je to stvar dobre organiziranosti u životu.
 
 
U lipnju je javnosti predstavljen projekt varaždinskog Crvenog križa, osnivanje Interventnog tima za prevenciju obiteljskog nasilja na čijem si čelu kao voditelj tima. Žrtve nasilja mogu se javiti na broj telefona 099 21 21 222 nakon čega vaš tim izlazi na teren ili poziva žrtve u savjetovalište koje radi dva puta tjedno. Kakva su vaša dosadašnja iskustva?
 
Da, na ovaj sam projekt veoma ponosan, jer u prva dva i pol mjeseca djelovanja imali smo već oko 70 intervencija, što znači da je projekt bio više nego potreban u našoj zajednici. Neke od tih intervencija bile su veoma teške i ozbiljne. U timu smo uspjeli okupiti gotovo 40 volontera, od čega je oko 25 stručnjaka, što je za grad veličine Varaždina sjajna brojka. Ti volonteri podijeljeni su na 4 pod-tima (A,B,C i D) i svaki pod-tim dežura po tjedan dana. Ostvarili smo sjajnu suradnju s relevantnim institucijama (Centar za socijalnu skrb, policija, Obiteljski centar, Gorska služba spašavanja itd.) Pored prevencije obiteljskog nasilja bavimo se i prevencijom suicida, i na tom planu također smo već imali određeni broj intervencija.
 
Cilj je da cijeli projekt naraste i postane trajno održiv, da se proširi i na manje gradove Varaždinske županije (Ivanec, Ludbreg i Novi Marof), a s vremenom i na ostale županije u Hrvatskoj, kao što se dogodilo i s našim projektom brige o starijim osobama u kući. U sklopu projekta kriznih intervencija, nekolicinu naših mladih volontera koji su tek završili fakultete zaposlit ćemo po shemi stažiranja, tako da će barem neki članovi tima biti i profesionalno angažirani. Uglavnom, ukoliko se svi naši planovi i očekivanja ispune, bit će to još jedan veoma vrijedan program na razini cijele Hrvatske, kojim će se učiniti značajan korak u prevenciji obiteljskog nasilja i suicida, što su veliki problemi našeg društva.
 
 
Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća
 
 
Tvoja prva knjiga "Priča o nama", roman o srodnim dušama koje se vole i zajednički rastu kroz više stotina godina, ugledala je svjetlo dana u travnju u izdanju "Škorpiona". I sam si spomenuo da si u mladosti išao na regresoterapiju. Koliko je ova terapija utjecala na knjigu te vjeruješ li doista u postojanje srodnih duša, blizanačkih plamenova, odnosno u vječnu ljubav? 
 
Da, kad mi je bilo 18 godina išao sam na dvije regresoterapije kod g. Željka Štajduhara, i danas sa sigurnošću mogu reći da su mi te regresije značajno utjecale na život – ne samo u tom smislu da sam na temelju njih napisao „Priču o nama“, nego i u smislu životnih odluka i izbora. Ne znam jesu li takve regresoterapije nešto što bih preporučio svakome, jer doživljaj može biti zaista vrlo intenzivan i promijeniti život onome tko im se podvrgne, ali za mene je bila to jako dobra odluka. Regresoterapije su me navele, između ostalog, i da posjetim neke od lokacija koje sam vidio u regresijama, gdje sam pronašao i brojne potvrde tih vizija. Vjerujem u postojanje blizanačkih plamenova, vjerujem da postoji osoba s kojom se razvijamo kroz stoljeća zajedničkih života i s kojom zaista dijelimo sve ono najvažnije, no pitanje reinkarnacije i evolucije duša veoma je složeno i nemoguće ga je ukratko objasniti.
 
Rekao bih da se slažem s konceptom kojeg je iznio američki psihijatar Michael Newton u svojim knjigama „Putovanje duša“ i „Sudbina duša“, koje sam imao čast prevesti za izdavačku kuću „Škorpion“ (sjajna izdavačka kuća, koja je objavila i „Priču o nama“ i „Putujućeg ratnika“). Taj koncept govori upravo o toj evoluciji duša i o životu koji vodimo između inkarnacija, u duhovnom svijetu. Po njemu, svatko od nas ima svoje „jato duša“, određeni broj najbližih duša s kojima se ispreplićemo u svim životima. No, dvije – tri od tih dvadesetak duša obično su one s kojima smo najčvršće povezani, a jedna od njih je ona prava, srodna duša. Ponekad je pronađemo, ponekad i ne; ponekad dolazi u nekom neočekivanom obliku. Međutim, imamo je svi. Vjerujem u vječnu ljubav svih tih duša iz jednog „jata“, a vjerujem i u vječnu ljubav onih zaista srodnih duša, koje nazivamo „blizanačkim plamenovima“.
 
 
 Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća
 
 
Ne leži li u potrazi za našom "savršenom polovicom" zapravo opasnost od doživotnog razočaranja ako je ne pronađemo ili da naletimo na "pogrešnu" koja u konačnici ne ispunjava naša očekivanja te da zbog toga postanemo duboko nesretni i još više usamljeni? Je li takva potraga uopće vrijedna ovog rizika ili bismo zapravo trebali odustati od aktivnog traženja i pustiti da se priča dogodi sama po sebi?
 
Mislim da to nije nešto što možemo definirati posve sami, tj. ne ovisi samo o nama hoćemo li pronaći tu svoju „pravu osobu“. Postoji puno faktora koji na to utječu. No, osobno mislim da je važno da mi budemo „prava osoba“ za bliske ljude s kojima na jedan ili drugi način provodimo život. Ako to jesmo, vrijeme će nam pokazati tko je „prava osoba“ za nas – test vremena uvijek je najbolji pokazatelj. Ne smatram da je ta „savršena polovica“ jedini smisao našeg života, ali smatram da, pronađemo li je, život postaje ljepši i smisleniji. Osim toga, svakome se može dogoditi da u nekom periodu života završi s „pogrešnom“ osobom, zbog neiskustva, pogrešne procjene ili nekog drugog razloga. Ni to nije razlog za nesreću – sve je to dio ove velike škole koju zovemo „život na zemlji“. I u tome čovjek može pronaći mnoge lekcije.  
 
 
 Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća
 
 
Pročitala sam da zajedništvo s blizanačkim plamenom zapravo uopće ne mora biti savršeno, naprotiv, da se često događa da ljudi pomisle kako njihov parter uopće nije njihova srodna duša zbog mogućih razlika... To je doista opširna tema za koju u ovom tekstu nemamo prostora. No što misliš, postoje li "simptomi" po kojima bismo sa sigurnošću mogli zaključiti da je druga osoba "ona prava"?
 
Vjerujem da postoje, iako mislim da su veoma individualni i da ih je nemoguće generalizirati. No, ono što po mom mišljenju vrijedi u svim slučajevima jest da bi ta „prava“ osoba trebala u nama buditi ono najbolje, biti uz nas kad nam je najteže, i da bi odnos s njom ipak trebao preživjeti test vremena na ovaj ili onaj način. Sve ostalo je individualno; ljudi koji su kraj života dočekali zajedno i koji su zaista znali da su jedno drugome srodna duša imaju bezbroj različitih priča o tome kako su se pronašli i prepoznali. 
 

Dovršio si i roman pokojnog brata Aleksandra Buđanovca "Putujući ratnik" te je upravo na tebi bio nimalo lak zadatak "donošenja zaključka" o čemu ovisi cijela knjiga. Jesi li, tijekom bratove bolesti, razgovarao s njim o dovršenju knjige, odnosno o konačnim spoznajama glavnog junaka Harta ili je riječ o tvojoj viziji? Koliko je općenito Saša utjecao na tvoj život? Rekao si mi da je između vas postojala posebno čvrsta povezanost.
 
Jesam, i na to sam veoma ponosan. Saša i ja bili smo izuzetno povezani – on je bio 10 godina stariji od mene i praktično me odgojio – tako da mogu reći mirna srca da nisam mogao imati boljeg brata od njega. Osim što je bio najbolji brat na svijetu, bio je i izuzetno talentiran i aktivan čovjek – radio je kao profesor na fakultetu, sjajno svirao gitaru, bio majstor ili gotovo majstor nekoliko borilačkih vještina (karate, aikido, kenjutsu), i izvanredan pisac. Napisao je knjigu fantastike „Stijena zmajeva“ (objavila Katarina Zrinski 2005. godine), humoristični roman „Američki ninđa“ (još nije objavljen), zbirku poezije, više kratkih humoreski, veći broj stručnih radova, te svoje kapitalno djelo, roman „Putujući ratnik“, kojega nažalost nije uspio dovršiti. Godine 2008. obolio je od raka debelog crijeva, a 8.3 2009. je preminuo. „Putujućeg ratnika“ pisao je od 1995. do 2005. godine, kad je stao s pisanjem zbog brojnih drugih obaveza. Nažalost, nije mi ostavio gotovo nikakve smjernice za završetak romana, tako da sam kraj romana „izvukao“ iz ono malo informacija koje sam imao, kao i iz dotadašnjeg tijeka romana. Završne Hartove spoznaje, dakle, zajedničke su – jer izvučene su iz Sašinih ideja, ali krajnja interpretacija morala je, nažalost, biti moj zadatak. Čvrsto vjerujem da smo Saša i ja i dalje povezani na nekoj višoj razini – često razgovaramo u mojim snovima – i da ćemo se jednog dana opet sresti. 
 
 
Hoće li biti još knjiga iz tvog pera, možemo li se nadati nekom novom romanu?
 
Nadam se da hoće, ali to ovisi o puno faktora – o inspiraciji, o spletu okolnosti i o mogućnostima za pisanje. Trenutno imam mnoštvo preokupacija u životu, ali ako bude prilike, nadam se da ću pisati o još nekim temama. Imam nekih ideja, vidjet ćemo...
 
 
 
Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća
 
  Nebojša Buđanovac: Vitez iz 21. stoljeća
 
 
Napisala: Vladimira Šimić    
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.