Putovanja

Memoari jedine zapadne gejše

Razgovor s gejšom Sayuki, jedinom zapadnjakinjom koja je postala dio svijeta japanskih gejši

Memoari jedine zapadne gejše
Profesionalne japanske zabavljačice gejše, dio su japanske tradicije već dugi niz godina. O ovim prelijepim, elegantnim i vještim umjetnicama snimani su filmovi i pisane knjige, a mnogi ljudi samo su zbog njih krenuli put Japana. Gejše su tradicionalno japanske žene, no, po prvi puta u tradiciji dugoj 400 godina, zapadnjakinja je primljena u zajednicu gejši u Japanu. Fiona Graham iz Australije, 2007.godine postala je Sayuki. Bivša novinarka Reutersa i BBC-a dotadašnji život zamijenila je karijerom japanske gejše.
 
 
Po prvi puta u tradiciji dugoj 400 godina, zapadnjakinja je primljena u zajednicu gejši. Kako je sve počelo? Kada ste se počeli zanimati za japansku kulturu?
- Djelomično sam odrasla u Japanu i živjela sam tamo od svoje petnaeste godine. To je još dovoljno mlada dob da postanete tečni u japanskom jeziku te sam također srednju školu i fakultet pohađala u Japanu. Vrlo su me zanimali kimoni i japanski antikviteti na prvoj godini fakulteta, no tek mnogo kasnije, nakon što sam postala socijalni antropolog i uređivala antropološke televizijske programe, sam se ponovno zainteresirala za ovakve stvari.
 
Zapadnjaci često vide gejše u medijima, no ne shvaćaju u potpunosti njihove obaveze. Možete objasniti što je točno posao gejše, zadaci i obaveze. Što sve mora znati i svladati da bi zaslužila naslov gejše.
- Gejša doslovno znači „umjetnica“, no posao gejše je prvo i najbitnije biti umjetnica i prezentirati umjetnost gejši – ples i glazbu svojim gostima. Iako gejša redovno nastupa pred velikom publikom, na velikim pozornicama,tradicija gejši je nastupanje na privatnim zabavama i mnogo toga se izvodi u privatnim sobama ekskluzivnih restorana, zbog čega moramo moći razgovarati s gostima i zabavljati ih na intimnijoj razini. Da bi netko bio „poput gejše“ mora biti predivan i staložen, mora mu biti ugodno u svakoj društvenoj situaciji i talentiran umjetnik.
 
Što ste osobno morali usavršiti da biste postali dio tradicije stare 400 godina. Je li proces bio različit za Vas?
- Gejša nikada ne „usavrši“ svoje umjetnosti. Čak i vrlo stare gejše još uvijek vježbaju i educiraju se svakodnevno. To je cjeloživotni proces napretka. Imala sam sreće biti primljena u Asakusa okrug gejši, jedan od najstarijih u Japanu te mi je omogućeno vježbanje u svakom mogućem smislu, kako bi to radila bilo koja druga gejša. Ustvari je početna ideja bila da snimam televizijski program jednu godinu, no iako se udruga gejši s time složila, nije bilo moguće snimati dok vježbam, pošto sam morala raditi sve što i bilo koja druga vježbenica. Bilo je vrlo teško ući unutra i dugo sam uvjeravala udrugu gejši u to. Ne znam niti jedan drugi okrug u Japanu koji bi pustio strankinju unutra. Veliki utjecaj je imalo to da sam djelomično odrasla u Japanu i imala vrlo dobre veze.
 
Memoari jedine zapadne gejše
 
Zašto ime Sayuki?
- Običaj je da nova gejša posudi jedan dio slova iz imena iz imena svoje majke gejše i formira novo ime. Ime moje majke gejše bilo je „Yukiko“ – dijete sreće, stoga sam uzela dio „yuki“ i kombinirala ga sa slovima „sa“ što je stvorilo ime „Sayuki“ – transparentna sreća.
 
Možete nam reći više o životu u okiyi?
- U prvoj godini edukacije, prije nego što nova gejša napravi svoj debi, najčešće mora putovati u okiyu svaki dan i pomagati tamo. Čineći to uči kako nositi kimono, gdje se stvari drže i sve o tome što njene starije sestre rade svakodnevno. To je vrlo praktičan trening. Sada imam svoju vlastitu nezavisnu kuću gejši, s dvije mlađe gejše. Dolaze gotovo svakodnevno pomoći sa svime što radim i praktično se educirati.
 
Je li bilo negativnih komentara od ostalih gejši, ili možda medija zbog vašeg podrijetla?
- Naravno, nova gejša prima mnogo kritika, ali to je potrebno kako bi naučila biti što bolja. Osnovni proces učenja za gejšu je biti kritizirana od strane starijih sestara te iz toga naučiti da je opet ne kritiziraju. Ali dobro obučena gejša nikada neće govoriti o drugoj gejši u medijima. Japanski mediji su me podržavali i poštovali zbog čega sam im zahvalna.
 
Može li se gejša udati? Nosi li to posljedice?
- Gejša se ne smije udavati prema tradiciji, ali smijemo imati ljubavnike, čak i djecu. Tradicionalno, gejše su bile radnice i samohrane majke, dugo prije no što je to postalo prihvatljivo na zapadu.

Koliko novaca može gejša zaraditi? Jesu li cijene iste za svaku umjetnicu?
- Honorar za gejše je određen u okrugu, tako da su plaćene jednako, no ako je neka gejša vrlo tražena, biti će češće pozivana na događanja.
 
Odjevni predmet kimono vrlo je skup, možete nam reći cijene.
- Kimono koji gejša nosi može koštati od 3000 dolara, do 12 000 ili više. No oni mogu biti korišteni generacijama, zbog čega su odlična investicija. Također postoji mnogo poklanjanja i primanja između mlađih i starijih sestara. Ja trenutno skupljam kimone dugih rukava za mladu dvadesetogodišnju gejšu iz moje kuće. Ona treba različiti kimono za svaki mjesec, obično s dizajnom baziranim prema godišnjem dobu i 12 setova ukrasa za kosu, od kojih svaki košta oko 500 dolara.
 
Memoari jedine zapadne gejše
 
Što mislite o filmu „Sjećanja jedne gejše“? Što profesionalne gejše misle o njemu?
- Šteta je da su odabrali glumicu koja se nije znala kretati u kimonu, niti hodati i stajati, a niti ponašati se kao prava japanska gejša, zbog čega film nije bio realističan. Frizure i ostali detalji su također bili pogrešni. Film nije shvaćen ozbiljno od strane pravih gejši. Jedina pozitivna stvar koju je donio, jest da je pokazao da je svijet gejši uistinu predivan.

Zašto obuka počinje sa 6 godina, 6 mjeseci i 6 dana starosti? Postoji li simbolika?
- Poduke plesa i umjetnosti počinjale su tada u ranijim vremenima. To je povoljno vrijeme za početak, no smatram da je najbitnije početi mlad.
 
Zašto se gejše često povezuje s prostitucijom? Odakle taj stereotip?
- Samo izvan Japana gejše su zamjenjivane s prostitutkama, Japanci nikada ne rade takve pogreške. Gejše su prvi puta predstavljene zapadu tako da je zapadni fotograf uslikao gole fotografije djevojaka s farmi i nazvao ih gejšama. Također su prostitutke za vrijeme Drugog svjetskog rata vojnicima govorile da su gejše. Zbog tih pogrešaka stereotipi su otišli na zapad.

Možete ispričati što se dogodilo 2011. godine kada se razboljela Vaša majka gejša?
- Moja majka gejša se razboljela i nije mogla hodati te je morala zatvoriti svoju kuću gejši i umiroviti se kao gejša. Pravila Asakuse nalažu da gejša može prijaviti vlastitu kuću kada je radila kao gejša 4 godine. Bila sam u Asakusi gejša gotovo 4 godine i prijavila sam se za vlastitu kuću što sam normalno trebala dobiti, no nekoliko vrlo starih ljudi u udruzi su odlučili da će ignorirati vlastita pravila i ne dozvoliti strankinji da ima vlastitu kuću gejši. To nije bila udružena odluka svih gejši i danas još uvijek radim s gejšama Asakuse. Postoji vrlo malo gejši u Japanu koje nisu povezane s određenim okrugom već imaju vlastitu kuću gejši, što ja imam danas. Gejša ne mora biti povezana s određenim okrugom da bi bila gejša. Bitno je da ju je trenirala gejša.

Bili ste također novinarka BBC-a i Reutersa.
- Bila sam slobodna novinarka Reutersa i BBC-a prije no što sam se okrenula rađenju televizijskih dokumentaraca. Još uvijek radim za njih, iako se u zadnje vrijeme češće pojavljujem u programu neko što ga stvaram.

Je li ijedna zapadnjakinja nakon Vas postala gejša? Je li bilo najteže za Vas pošto ste morali probiti led i pokazati da se možete uklopiti u tako kompleksnu kulturu?
- Dvije djevojke debitirale su na selu gdje su standardi vrlo različiti od onih u gradu, no niti jedna nije mogla to napraviti u okrugu u gradu. Brak nije dozvoljen za gejše, a jedna je već odustala. Nisam „probila led“ za strankinje pošto je još uvijek praktički nemoguće da strankinja postane gejša, pošto je potreban dugotrajan boravak i tečnost u japanskom jeziku. Odrasla sam u Japanu, i nisam različita od ijedne Azijatkinje u Americi koja možda želi postati operna pjevačica ili balerina i ne bi smjela biti isključena zbog boje kože.
 
Koliko gejši ima danas u Japanu? Mislite li da će tradicija još dugo potrajati? Ulaže li Japan dovoljno u očuvanje tradicije?
- Sada ima manje od tisuću gejši u Japanu. Zemlja ne ulaže baš u održavanje tradicije, kao što to rade za kabuki teatar. No ima znakova promjene. Ove godine putovala sam u Veliku Britaniju u društvu 5 gejši i sponzorirala nas je vlast grada Tokija. Oduševljena sam novim stvarima u svijetu gejši. Volimo putovati i moja mlada gejša bi voljela ići u istočnu Europu. Možemo putovati uglavnom u ožujku, ili u ljetu i rado prihvaćamo pozivnice iz inozemstva.
Kabuki glumci i sumo hrvači su sponzorirani od strane kompanija, poput sportaša i to je moguć put i za gejše. Prihvaćam ideju uključivanja u reklame za časopise ili televiziju i smatram da je to dobar način izdržavanja gejši. Ipak ti proizvodi ili usluge moraju biti lijepi, skupi i vrijedni te pristajati stilu gejši. Vrlo naporno radim u osiguravanju preživljavanja tradicije gejši u modernom dobru i brinem se da se nove gejše obučavaju, stoga da, vjerujem da će tradicija opstati.
 
Sayuki možete kontaktirati na njenim službenim stranicama: Sayuki – Geisha in Asakusa.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.