Njega i zdravlje djeteta

Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu?

Interview: Radojka Sućeska Ligutić. Porazgovarali smo s autoricom knjige Kako djeca pomažu odraslima da odrastu

 Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu?
Dok smo maleni, mislimo da ćemo odrasti kad napunimo 18 godina. Kad završimo školovanje i suočimo se sa prvim brigama na poslu, shvatimo da još puno toga moramo naučiti, a po dolasku djeteta na svijet, pogled na čitav život postaje sasvim drugačiji. Pred nama je odgovornost veća od bilo koje do tada jer postajemo uzor malenima na kojima svijet ostaje. Postajemo svjesni činjenice da će identifikacija učiniti svoje te stoga većina roditelja nastoji popraviti svoje ponašanje.
 
 
Pa ipak, većina nas će se itekako iznenaditi kada shvate da jako puno mogu naučiti upravo od svoje djece. Mogli bismo reći da se proces odgoja zapravo odvija u dva smjera i da se nipošto ne odnosi samo na upute i naredbe roditelja prema djeci, naprotiv.  
Dječja psihologinja Radojka Sućeska Ligutić autorica je knjige "Kako djeca pomažu odraslima da odrastu“ koja je nedavno objavila izdavačka kuća Alfa. Već 17 godina radi kao psihologica na tri zagrebačke glazbene škole, a važna iskustva stekla je radeći u vrtiću i u glazbenoj školi kao nastavnica gitare. Uživa raditi s tinejdžerima i mlađom djecom zbog toga što, kako kaže, životu pristupaju otvorenog srca i očiju. U suradničkom odnosu s roditeljima istražuje kako dati djetetu povjerenje da samostalno upravlja svojim životom i to u smjeru vlastitih snova. Unutar udruge Change bavi se psihoterapijom. 
 
 
 Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu?
 
Sadržaj knjige najbolje je objasnila sama autorica u uvodnom dijelu: „Svaka knjiga ima svoju biografiju, koja počinje od iskre jedne ideje. Inspiraciju za pisanje dobila bih svaki put kad sam u radu s djecom i tinejdžerima pomislila „kad bi ovo čuli i doživjeli roditelji, bili bi dirnuti i to bi promijenilo način na koji gledaju svoju djecu!“ Došla bih kući i zapisala taj susret. Duša ove knjige izrečena je riječima djece, kroz njihovu spontanost i iskrenost. Za to iskustvo i učenje zahvalna sam djeci na povjerenju, a njihovim roditeljima na želji da budu bolji roditelji.”
 
Upravo povodom izdavanja te knjige zaključili smo da je Radojka Sućeska Ligutić prava osoba za razgovor o roditeljstvu, posebice zato jer je većina članova naše male redakcije i sama u kategoriji “roditelja u odrastanju”.
 
Prateći teme vezane uz roditeljstvo čini mi se da sam uočila dva problema o kojima se ne govori: prvi je da roditelji često smatraju da se djeca rađaju kao "tabula rasa" (prazna knjiga čiji sadržaj će pisati uglavnom oni i, naravno društvo, odnosno okolina), pa zato često podcjenjuju ili čak misle da ne postoje intelektualne, kreativne, emotivne i druge osobine koje su nam dane rođenjem. Drugi je problem da se roditelji često prikazuju kao ljudi odvojeni od svog vlastitog odrastanja, osobe rođene odrasle ili s potpunom amnezijom koje treba učiti što su to djeca, kako im pristupiti i kako ih odgajati jer nemaju vlastitih iskustava iz djetinjstva. Možete li mi to prokomentirati? 
 
- Kao tek diplomirani psiholog počela sam raditi u vrtiću i prvo što sam uočila je da djeca od ranih dana imaju neke sklonosti i osobine koje nisu vezane uz odgoj i roditelje. Čak i kad se radi o djeci istih roditelja, djeca pokazuju druge interese – jedno preferira crtanje i igru nasamo, drugo obožava društvene igre i ne zna biti samo. Već u jaslicama primijetite da su bebe sasvim drugačije – neke vam radoznalo prilaze i zovu vas na igru, druge vrisnu u plač čim uđete u prostor. Jerome Kagan (1979)  je primijetio da su neke bebe visoko reaktivne, napetije su u susretu s novim. Njih je nazvao djeca „orhideje“ – iako su osjetljiva na promjene, a s druge strane zbog budnosti, pažnje i emotivnosti postižu visoke rezultate i razvijaju zanimljivu osobnost. Smirene bebe su nisko reaktivne, ne idu u velike krajnosti, dobro se snađu u svakoj situaciji, pa ih je nazvao djeca „maslačci“. Za oba su tipa djece bitni uvjeti odrastanja. Tako „orhideje“ mogu spektakularno napredovati u dobrim uvjetima, a u lošim žalosno uvenuti. „Maslačci“ će postati jednostavni, društveni i socijalno inteligentni u obitelji sa sređenim odnosima, no u nedostatku ljubavi, mogu potražiti uzbuđenje i važnost u delikventnom ponašanju. Kaže se da je najbolja potvrda da će netko biti dobar roditelj, ako ima dobra sjećanja na svoje roditelje. Roditelji koji nemaju puno doživljaja ispunjenih emocijama, nemaju niti što za pamtiti. Kao djeca su prerano bili neovisni, jer nisu imali prilike razviti „zdravu ovisnost“ o roditeljima, primjerenu predškolskoj dobi. Oni su često usmjereni na rezultat, izvrsni su u logičkim raspravama, no kad se trebaju otvoriti, odnosno pokazati osjećaje, osjećaju se nelagodno. Nije čudo da zapravo dijete u njima budi tu nelagodu jer, u pravilu, djeca svojom spontanošću provociraju emotivnu reakciju. Upravo se takvi roditelji mogu učiti emotivnoj inteligenciji od svoje djece, tako da otvore svoje srce u odnosu sa djetetom. 
 
 
 Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu?
 
 
 
Koja bi bila Vaša definicija odraslog čovjeka? U kojem trenu možemo reći da smo odrasli, koji su to pokazatelji? Gdje je granica između djetinjstva i odrasle dobi?

- Kao inspiracija za knjigu koja će se tek pronaći u knjižarama, upravo mi je bila ideja da odrasli nisu svjesni koliko su djeca odgovorna, suosjećajna i senzibilna. Htjela sam približiti roditeljima svijet djece i skrenuti pažnju da nisu toliko različiti od odraslih. Odraslost podrazumijeva samostalnost, socijalan način izražavanja osjećaja, sposobnost da se uspostave odnosi s drugima, da se postave i ostvare ciljevi. S obzirom na to, granica ta dva svijeta uopće nije oštra ni stalna. Kad se svađamo s partnerom često smo potpuno djetinjasti – prepiremo se tko ima veću pamet, bolju ideju ili tko je stavio ključeve na pogrešno mjesto! Još su djetinjastiji roditelji koji djetetove uspjehe koriste kao kolekciju 'Štrumpf sličica', pokazujući ih drugima kao dokaz svoje veličine. Djeca često puta zaključuju odgovorno i zrelo. Pokazatelj odraslosti je sposobnost za bliskost i sposobnost da budemo autoritet. Bliskost je važnija jer iz nje crpimo snagu da se doživimo važnim i budemo autoritet.  Djeca su majstori bliskosti, svojom opuštenošću i iskrenošću mogu nas poučiti ako im se prepustimo. No, s druge strane da bi se dijete opustilo i moglo biti bezbrižno, mora imati roditelja koji će ga zaštiti i postaviti granice. Roditelj mora biti autoritet, a to se uči  kroz roditeljstvo, uz mnogo grešaka, ali drugačije ne ide. 
 
Autoritet i bliskost su jako povezani. Dijete će automatski poštivati autoritet odgajateljice, učiteljice, pa i roditelja  koji zna biti blizak, koji razumije dijete i prihvaća ga kakvo je.  Dakle, umjesto reakcije koje pokazuju nerazumijevanje, distanciranost kao 'Ne zanimaju me tvoje igre' ili 'Kako možeš biti takav?' ili 'Prestani cmoljiti' -  pokažite interes, želju za bliskošću i prihvaćanje, poput reakcije 'Baš zanimljivo, objasni mi kako se to igraš?', 'Pogriješio si, jer si se žurio.', 'Drugi put gledaj ispred sebe. Tužan si? Što se dogodilo?' i stavite dijete na krilo. Procjene, kritike, zahtjevi i posramljivanje su poput ispruženog prsta uperenog na dijete – ono je posramljeno, ne može voljeti sebe takvo kakvo je i skriva se u kutu od javnosti. 
Drugi dio autoriteta su granice koje nekad treba postaviti, ciljevi koje treba odrediti i pravila ponašanja. Roditelj treba biti autoritet i zato ne može biti prijatelj. Dijete će u bliskosti s prijateljem podijeliti doživljaje, koje neće podijeliti s roditeljem iako su u dobrom odnosu, što je sasvim u redu. Zar biste kao roditelj voljeli slušati sve detalje o članovima neke pop grupe, tko je što rekao na rođendanu i slično? 
 
 
 Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu?
 
 
Možete li izdvojiti koje su to najvažnije lekcije koje možemo naučiti od vlastite djece?
 
- Najvažnije lekcije su da granice djeci daju sigurnost, štite ih i daju im slobodu. Umijeće je dati im toliko slobodnog prostora kolika je njihova zrelost. Prevelika sloboda ih plaši ili im daje moć za koju nisu zreli ni spremni. Primjerice, mlađi tinejdžer ne može sam odrediti vrijeme koje će provesti za računalom. Djeca su nezrelija, pa im roditelji ponekad trebaju pomoći da si postave granice, kako bi dugoročno bili zadovoljni. Da bi dijete zaslužilo povjerenje, prvo mu ga trebate dati. Zadovoljstvo roditelja vlastitim životom je najveći argument roditeljskom autoritetu. Ključ uspješnog roditeljstva je u prihvaćanju svih osjećaja kao putokaza u životu. Uz djecu i zbog njih možemo naučiti kako koristiti osjećaje za veće zadovoljstvo svojim životom i za kvalitetnije odnose.
 
 
Na temelju Vašeg iskustva s djecom i mladima, možete li nam reći u čemu  roditelji najčešće griješe kada je riječ o odgoju?
 
- Generalno gledajući, roditelji najčešće ili previše brinu i nemaju povjerenja u djetetove sposobnosti ili previše popuštaju – zbog čega dijete ima neutemeljeni osjećaj odraslosti, bez rezultata. Najčešće griješimo kad u djetetu gledamo sebe i svoje djetinjstvo. Tada mu savjetujemo da pristupa životu, učenju, druženju na naš način koji zapravo ne odgovara njegovom temperamentu, a možda ni vremenu i društvu u kojem ono živi. Kada nas dijete traži savjet, a mi počnemo 'Kad sam ja bio u tvojim godinama, ja sam takav problem…', tada dijete ostaje samo, a mi smo izgubili šansu da doznamo nešto o njemu i da uspostavimo bliskost. Svi to radimo povremeno jer, u krajnjoj liniji, naše djetinjstvo je najživlje iskustvo kako je to biti dijete. Najteže je kad dijete uopće nije slično roditelju, iako ga on odgaja i od njega je naslijedilo neke gene. Roditelji se često ponašaju prema takvom djetetu kao da je greška, kao da je samo pitanje vremena i sazrijevanja pa će postati sličnije roditeljima. Dijete je osoba za sebe, a ljepota roditeljstva je upravo u tome što imamo prilike upoznati jedno ljudsko biće od njegovog početka do zrelosti. 
 
 
 Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu? 
 
 
U današnje vrijeme čini se da postoji trend odgoja djece u kojem se postavljanje granica mališanima često oštro osuđuje jer se smatra da će slobodni naučiti više te da će se lakše "adaptirati" na život koji ih očekuje. No vi ističete važnost postavljanja granica zbog njihove sigurnosti. Što zapravo znači postaviti djetetu granice i na koji način se to radi? Može li se to povezati sa liberalnim, autoritativnim i autoritarnim odgojnim stilom, pri čemu se preferira autoritativni stil? 
 
- Bez postavljanja granica nema ni uspjeha ni osobnog zadovoljstva. Jako je važno da djeca steknu iskustvo i nauče da su granice poput prečki na ljestvama kojima se penju prema cilju. Naime, da ih ne učimo samokontroli u ponašanju – tko bi se s njima htio družiti? Ostali bi sami. I zauvijek s nama. Također, da ih ne učimo kontroli svoje ljutnje kad pogriješe, kako bi se naučili upornosti? Ljudi su se počeli razvijati u civiliziranu vrstu zahvaljujući pravilima i granicama koje su ne samo društvene, nego i osobne i obiteljske. Poželjno je da granica ima svrhu koje je za dobrobit djeteta – to je autoritativni odgoj. 'Ne možeš ići van dok ne ispraviš jedinicu!' - to je za dobro djeteta. Granice koje nemaju nikakvu vezu s djetetovim sazrijevanjem ili dobrobiti nisu dugoročno korisne za dijete. Samokontrola je važan uvjet uspjeha i zadovoljstva, pa joj roditelji trebaju posvetiti vrijeme i pažnju. Djeca koja su s četiri godine znala pričekati te nisu pojela kolač, a kasnije bi dobila za nagradu dva, nakon 20 godina bila su uspješnija i zadovoljnija od djece koja se nisu znala kontrolirati. No, takvu samokontrolu u ranoj dobi ne postižemo vikanjem i naredbama niti popuštanjem. Dijete će znati pričekati ako je steklo iskustvo da je život predvidljiv – ako se roditelj ponaša predvidljivo, slijed aktivnosti je uglavnom isti. 
 
Možemo li (i trebamo li) u jednom trenutku svog života "napustiti" odgojne obrasce za koje smo osobno spoznali da nas nisu doveli do željenih rezultata? Treba li psihoterapeut pomoći i na tom području kao objektivni promatrač odnosa unutar obitelji jer ih osobno, zbog snažnih emocija i iskustava, često nismo u stanju sami osvijestiti? Ima li psihoterapeut to pravo, a možda čak i obavezu, "kidanja" nekih štetnih odgojnih obrazaca, ako se uzme u obzir da takav potez može dovesti do udaljavanja djeteta (mladog čovjeka) od roditelja i obitelji?

- Dijete ponekad odraste usprkos i u inat roditeljima. Vjerojatno je, ako ništa drugo, u roditeljima vidjelo model samostalnosti ili borbenosti. Ako dijete, nakon što sazrije, shvati da roditelji nisu znali bolje, da su bili dobronamjerni i ako je ukupan zbroj roditeljskih postupka ipak u plusu, to može završiti sretno. Upravo je to uloga psihoterapeuta – osvijestiti roditelju gdje griješi u najboljoj namjeri, staviti ga u cipele svoga djeteta kako bi osjetio kako dijete čuje „njegove najbolje namjere“, a djetetu omogućiti da prepozna da ono nije uzrok krutosti roditelja, da nije odgovorno za svako ponašanje roditelja. Djetetu postaje lakše jer više ne osjeća krivnju, a roditelj uviđa, pa nekad i promijeni svoje ponašanje ako riješi strah i tjeskobu od koje se štiti krutim ponašanjem ('Bit će kako ja kažem, jer sam ja roditelj'). Dirljivo je da i djeca i roditelji žele biti najbolji roditelji i dobra djeca, no u svemu tome dođe lako do nesporazuma. Uloga psihoterapeuta je da pronađe ključnu točku nesporazuma, te da u odnos unese razumijevanje, a roditelju omogući fleksibilnost u odgojnim postupcima kroz rješavanje nekog straha ili traume. 
 
 
 Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu?
 
 
Postoje li "signali", odnosno "simptomi" na temelju kojih bi roditelji trebali prepoznati trenutak u kojem je djetetu (pa i njima) potrebna pomoć psihoterapeuta? Ako postoje, koji bi to bili pokazatelji, kada bismo trebali shvatiti da problem više ne možemo raspetljati sami? Pisali ste o problemima unutar obitelji poput rastave brakova, smrti bliskih članova obitelji, zlostavljanju među vršnjacima... Trebamo li možda preventivno djelovati u nekim situacijama ili, općenito, treba li nam i kada preventivna psihoterapija? 
 
- Preventiva je bolja od liječenja. Svakako je pravi trenutak kad roditelj osjeća da se vrti u krug, da neki problem kod djeteta ili u odnosu s njim, ostaje i traje bez obzira što je roditelj isprobao razne taktike. To pokazuje da postoje neki obrasci u ponašanju i uvjerenjima roditelja kojih on nije svjestan ili ih ne može sami promijeniti, a štete roditeljskoj ulozi.
Odlazak psihoterapeutu zbog pomoći u odnosu s djetetom uvijek je put do boljeg poznavanja svog djeteta, što je korisno za kasnije izazove. Terapeut gleda i dijete i roditelja sa strane, bez subjektivnosti, pomože roditelju biti dobro ogledalo, primjerice pretjeruje li roditelj u nečemu i slično. Osim toga to je prilika roditelju da dobije opći smjer – kako razgovarati s djetetom, kako se odnositi prema osjećajima – bilo svojim ili djetetovim, kako postavljati granice, a to su sve redom dugoročno korisna saznanja. Psihoterapeut neće dati 'gotov' savjet nego će pomoći roditelju da pronađe vlastiti način, prilagođen njemu i djetetu. 
 
 
 
 
 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.