Miroslav i Karmela Kiš

O vrtlarenju i izgubljenim vještinama

Nova kolumna 'Permakultura i mi' diplomiranih dizajnera permakulture Miroslava i Karmele Kiš: Ljudska vrsta bez prirode ne može, priroda može bez ljudske vrste

O vrtlarenju i izgubljenim vještinama
Ljudska vrsta bez prirode ne može, priroda može bez ljudske vrste kao što može bez svih koje su nestale sa planete. Mi smo samo dio prirode, htjeli to ili ne. Sve što imamo za život nam daje ova Zemlja. Permakultura nije dokolica već drugi način razmišljanja, djelovanja i odgovornosti za vlastiti život, što ujedno uključuje odgovornost za svijet oko nas, ljude, biljke, životinje, planetu pa i na neki način svemir. 
 
Prva vještina koje sam se prisjetila u vrtu je strpljenje. Velika lekcija, jedna od izgubljenih vještina. Druga vještina je znatiželja i radoznalost. One su me gurale u nove situacije, nova učenja, nova iskustva. Te tri vještine su me dovele do spoznaje da savršenstvo ne postoji. Sve je proces, učenje na vlastitim pogreškama i učenje na pogreškama drugih ljudi, tako i vrt, proizvodnja vlastite hrane. Također sam prihvatila da neke namirnice vjerojatno neću uzgajati već ću ih kupovati (riža, leća, za sada žitarice/brašna, uljarice itd).
 
O vrtlarenju i izgubljenim vještinama 
 
Svejedno, idem putem da što više smanjim industrijski proizvedene namirnice (npr šećer, kuham voće kad je šećer u njima najveći, no neke ipak traže dodatak, generacija smo koju su “navukli” na šećer). To je put kojim sam odlučila koračati dok god mi bude fizički moguće da sama uzgajam povrće i voće.
 
Vrt koji smo radili Miroslav i ja dobio je pravi smisao za nas tek u našem zajedničkom djelovanju. Ja sam preuzela poslove pripreme hrane (jer me to zanima) a Miroslav većinu poslova u vrtu (i sve teže poslove) koje ja ne obavljam s obzirom na veličinu i starost mog tijela. Takvom podjelom rada, nazovimo je klasičnom muško-ženskom, napravili smo red u našim djelatnostima Bitno je to da smo slušali vlastite želje što želimo raditi, te u tome surađivali. 
 
 O vrtlarenju i izgubljenim vještinama
 
Volim raditi u vrtu, plijevljenje mi je strast, razgovor s biljkama, promatranje njihovog napredovanja, iznenađenja koja mi priušte kada vidim kako krasno cvatu prije nego stvore plod (tko je vidio ljepotu cvijeta okre?), kako međusobno surađuju, kakvi insekti ih počaste svojim prisustvom kod oprašivanja, no neke poslove sam prepustila Miroslavu. Za uzvrat sam dobila njegovu podršku u pripremanju hrane, njegove ideje što bi bilo ukusno kombinirati, punu slobodu u kreaciji naših obroka. 
 
O vrtlarenju i izgubljenim vještinama
 
On mi je najbolji suradnik i kritičar, te zajedno sudjelujemo u planiranju vrta, vrsta i količina biljaka koje želimo uzgajati. Odličan je suradnik u razgovoru, dogovaranju i izvršavanju dogovorenog. Užitak obroka dijelimo svakodnevno, uživamo u sitnim radostima kao što su odgovori na pitanja: “ Znaš li koliko košta ovakva raskoš?" ili "Kada sve uračunaš, udio kupljenoga i utrošena energija za pripremu je samo 2,5 kuna po osobi" i slično.
 
 O vrtlarenju i izgubljenim vještinama
 
Naime, mi u vrtu proizvodimo oko 80% godišnje potrošnje namirnica, jedemo "sezonski", tj. namirnice prema sezonama, a takva prehrana je neobično raznolika, bogata i ukusna, svježa i kreativna, zdrava i uravnotežena s prirodnim potrebama naših tijela.
 
 
 
 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.