Doza inspiracije

Iskra Karniš Vidovič: Moj život s Apoksiomenom

Nakon putovanja svjetskim muzejima, Apoksiomen se napokon skrasio u vlastitom muzeju u Malom Lošinju, a o njegovoj avanturi priča nam Iskra Karniš Vidovič

Iskra Karniš Vidovič: Moj život s Apoksiomenom

Iskra Karniš Vidovič diplomirana je povjesničarka umjetnosti i germanistica, viša konzervatorica i povjesničarka umjetnosti u Hrvatskom restauratorskom zavodu gdje je, uz dužnost voditeljice međunarodne suradnje i stručnog usavršavanja, imala priliku sudjelovati u projektu Hrvatski Apoksiomen. Porazgovarali smo s njom netom poslije otvaranja Muzeja Apoksiomena u Malom Lošinju o projektu u koji je uložila gotovo 18 godina svoga rada, ali i misli i emocija jer, i sama priznaje, nakon toliko vremena provedenog skupa – nije bilo lako oprostiti se Apoksiomenom.

Moram te pitati nešto što pitam sve osobe koje intervjuiram – opiši Iskru Karniš u tri riječi?

- Uf. Ovo je teško. Uporna, jako predana i uvijek zainteresirana.

Apoksiomen se nakon svih svojih putešestvija na kojima si ga ti pratila vratio kući. Kako si se osjećala kada je konačno vraćen u Lošinj, gdje je našao svoj dom u Muzeju Apoksiomena ?
- Iako je Apoksiomen gotovo dva tisućljeća ležao u moru kod Lošinja i nešto više od godinu dana nakon vađenja na odsoljavanju u Obučnom centru Specijalne policije na Lošinju (1999. – 2000.), mi smo u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu osjećali da mu je kuća upravo kod nas, u Zavodu. Naš je odnos s Apoksiomenom bio vrlo prisan i dubok, o njemu smo se brinuli čak sedamnaest godina.

Nakon prvih osam godina, donesena je 2007. odluka da stalni postav Apoksiomena bude u Malom Lošinju, a ne u Zadru, Rijeci ili Zagrebu. Pripreme za realizaciju stalnog postava započele su 2007., a 2008. na natječaju u Malom Lošinju bio je odabran projekt arhitekata Idisa Turata, koji potpisuje likovni postav, i Saše Randića. Od 2012. Hrvatski restauratorski zavod je aktivnije uključen i u izradu sadržaja stalnog postava vezano uz opis Apoksiomenova puta od vremena njegova nastanka do danas. Muzej je nova ustanova čiji su osnivači Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Mali Lošinj, a Hrvatski restauratorski zavod je, zapravo, ispunio informacijama postav te dopremio i postavio kip. Od jeseni 2014. radilo se jako intenzivno tako da smo povodom otvorenja Muzeja osjećali i veliko olakšanje i ponos, ali isto tako i veliki gubitak. Na povratku s otvorenja, kišovitog 1. svibnja, u koloni prema Meragu komentirali smo kako je Apoksiomen, zakoračivši u svoju punoljetnost, napustio svoju obitelj.

Predstavi nam svoj tim – tko su ljudi koji su, uz tebe, dali najveći doprinos projektu „Apoksiomen“?
- Projekt je imao nekoliko velikih faza, ali bih svakako najprije izdvojila Miljenka Domijana, bivšeg pomoćnika ministra kulture, glavnog konzervatora, koji je, iako već tri godine u mirovini, i dalje bio glavni povjerenik ministara kulture za Apoksiomena, dakle glavni koordinator projekta i predsjedatelj i sazivač Povjerenstva za praćenje restauracije Apoksiomena.

U prvoj fazi dominirali su arheolozi, vađenje kipa je vodio načelnik Odjela za podvodnu arheologiju Ministarstva kulture Marijan Orlić a podvodno arheološko istraživanje Smiljan Gluščević iz Arheološkog muzeja u Zadru, još 1999. godine. Restauratori su uključeni u projekt nekih 10 dana prije samog vađenja jer je akcija držana u tajnosti tako da su u zadnji čas pred vađenje pripremili nosila i sanduk za kip i s podvodnim arheolozima i roniocima dogovorili način vađenja kipa. Čim je kip izvađen iz mora 27.4.1999., restauratori preuzimaju brigu o kipu koji se pomno istražuje i kreće odsoljavanje, a potom je kip dopremljen u Zagreb i preuzima ga Hrvatski restauratorski zavod.

Iskra Karniš Vidovič: Moj život s Apoksiomenom

Giuliano Tordi, pokojni talijanski restaurator, vodio je restauraciju u Zagrebu. Uz njega su na restauraciji radili Antonio Šerbetić, voditelj Radionice za metal HRZ-a, i oni u suradnji s Ivanom Fočićem i Željkom Tarandekom izvode restauraciju kipa i izradu posebnih konstrukcija sve do 2006. Prateća istraživanja koordiniraju Dragica Krstić koja je u to vrijeme bila voditeljica Prirodoslovnog laboratorija HRZ-a i Maurizio Michelucci, tadašnji voditelj Znanstvenog laboratorija talijanskog instituta Opificio delle Pietre Dure. Voditelj fotografske dokumentacije bio je pokojni Vidoslav Barac.

Nakon toga ja preuzimam prezentaciju koja počinje organizacijom velike izložbe u Zagrebu 2006. koja je održana u Arheološkom muzeju i potom prenesena u Firencu u Palaču Medici-Riccardi (2006-2007), a završena je upravom izradom sadržaja stalnog postava na Lošinju.

Dakako da treba spomenuti ministre kulture, posebno Božu Biškupića, Antuna Vujića, Jasena Mesića i Berislava Šipuša, te ravnatelje Hrvatskog restauratorskog zavoda Ferdinanda Medera, do 2012. i nakon toga Maria Brauna i partnere u Malom Lošinju – gradonačelnika Garija Cappellija i njegovu zamjenicu Anu Kučić.

To su zasigurno ključni akteri projekta, no „moj“ najuži tim koji je bio zadnjih godina zadužen za realizacije izložbi i posudbe čine restauratori Antonio Šerbetić i Ivan Fočić, sada već u mirovini, pravnica Sandra Aumiller, majstor stolar Dragutin Furdi iz Zavoda te viši muzejski tehničari Dragutin Matas i Davor Markotić iz Galerije Klovićevi dvori. Bez njih Apoksiomen ne bi mogao napustiti Zavod. Dakako, za pripreme izložbi i pisanje kataloga bilo je važno surađivati s najvažnijim akterima svih faza projekta, imati odličnu suradnju s prevoditeljima, lektorima, dizajnerima… I nakon što je završena restauracija 2006. godine, nastavljena su istraživanja kipa tako da sam zadnjih godina imala odličnu suradnju s kolegama iz Centra za istraživanje i restauriranje umjetnina francuskih muzeja i nekoliko stručnjaka iz SAD, Njemačke, Italije i Austrije, a i organizacija svake izložbe zahtijevala je itekako intenzivnu suradnju s predstavnicima Ministarstva kulture i ustanova-posuditelja.


Da pojasnimo čitateljima, apoksiomeni su grčki kipovi koji su predstavljali atlete koji bi, poslije treninga ili nekog natjecanja, skidali ostatke zemlje, prašine i znoja s nauljenog tijela.
- Tako je. Zapravo, Plinije Stariji, rimski enciklopedist koji je živio u prvome stoljeću, spominje nekoliko grčkih umjetnika koji su se proslavili kipovima apoxyomena - mladića koji stružu svoje tijelo i čiste ga nakon vježbanja ili natjecanja. No, treba naglasiti da se u slučaju lošinjskog kipa radi o prikazu atleta koji čisti svoju strugaljku. Atleti su vježbali i natjecali se goli, po tome je čak i arhitektonski sklop nazvan gimnazij. Sam trenutak u kojem je prikazano kako atlet tu smjesu ulja, znoja, pijeska, možda i krvi, skida sa strugaljke je, čini mi se, posebno zanimljiv. Naime, Galen spominje da je ta smjesa ili grčki gloios - ponekada bila pomno sakupljana, filtrirana i dodavano joj je ulje te je prodavana jer se vjerovalo da ima ljekovita svojstva. Milost bogova koja je atletama dala snagu i nadmoć, ljepotu i mudrost, bila je pretočena u bočicu dragocjene tekućine.

Iskra Karniš Vidovič: Moj život s Apoksiomenom

Zanima me koliko je uopće ovaj naš „mladić“ star?
- Neki kolege smatraju da Apoksiomen ima oko osamnaest godina, neki pak da je u ranim dvadesetim, ali mi smo utvrdili da potječe iz 2. ili 1. stoljeća prije Krista te da je kopija koja je izrađena kao odljev originala iz druge polovine 4. stoljeća prije Krista. Naišla sam na podatak da je 1996. Apoksiomena otkrio belgijski turist René Wouters kraj otočića Vele Orjule na dubini od 45 metara, no nalaz je prijavljen Ministarstvu kulture tek 1998. Što se događalo u međuvremenu? Je li gospodin Wouters ikome ispričao o svom pronalasku ili je čuvao tajnu pune dvije godine samo za sebe?

Teško je reći što se točno događalo jer je ponekad neugodno postaviti pitanje onima koji bi to znali. Nalaznik, Rene Wouters je, nažalost, također preminuo i bilo nam je doista žao da niti on, niti arheolog Mario Jurišić, restaurator Giuliano Tordi, arheološki crtač Krešimir Jerko Rončević, fotograf Vidoslav Barac nisu doživjeli vidjeti Apoksiomena u njegovom muzeju.

Dakle, nalaznik je, vrativši se u Belgiju, obavijestio neke članove svojeg matičnog ronilačkog kluba i pokušavao uspostaviti kontakte i to mu je napokon uspjelo s poznatim istraživačem podmorja, također iz Belgije, Robertom Sténuitom i njegovom kćerkom Marie-Eve Stenuit koja je podvodni arheolog. Wouters je bio iskusni ronilac i uspješni podvodni fotograf tako da je imao fotografije nalaza. Wouters i Sténuit dobili su najbolju moguću potporu u financijskom i stručnom smislu – Michael Fischer i Patrick Fischer, osnivači i vlasnici zaklade Oxford Maritime Trust iz Velike Britanije.

Osobno nisam bila uključena u prvu fazu projekta, dakle, u vađenje kipa iz mora i podmorsko arheološko istraživanje i nisam imala prigodu nikada duže vrijeme razgovarati s navedenima, ali sam tijekom studijskog dana posvećenog Apoksiomenu koji je održan u British Museumu tijekom block-buster izložbe BM-a u 2015. „Definiranje ljepote – tijelo u antičkoj grčkoj umjetnosti“ čula „priznanje“ kustosice BM-a Judith Swadling da je upravo ona osoba koja je prva prepoznala da se radi o kipu apoksiomena. Treba reći da je i legendarni konzervator BM-a Andrew Oddy bio u grupi stručnjaka koji su pregledali kip odmah nakon vađenja.


Dakle, Britanski muzej znao je za Apoksiomena puno prije nas u Hrvatskoj?

- Da, ali u jesen 1998. veleposlanik Kraljevine Belgije u pratnji nalaznika i navedene gospode prijavljuje nalaz ministru kulture Boži Biškupiću te daje Ministarstvu kulture dvije mogućnosti – neka biraju između točne pozicije, koordinata, i preuzmu svu odgovornost, trenutačno, ili samo podatak o približnoj lokaciji. To se odvija ujesen i jasno je da sve do proljeća neće biti povoljnih vremenskih uvjeta da se u kanalu između Lošinja i Orjula izvedu arheološka istraživanja. Stoga se hrvatska strana odlučuje za približnu lokaciju i dogovara i ugovara s belgijskim i britanskim partnerima podvodno arheološko istraživanje.

Iskra Karniš Vidovič: Moj život s Apoksiomenom

Dakako, odmah je s dojavom upoznato Ministarstvo unutrašnjih poslova i Specijalna policija, koja ima sjedište na Lošinju i koja je stalno nadzirala more istočno od Lošinja. Na proljeće su zabilježene određene aktivnosti i čak štoviše, grupa Belgijanaca, i tada ministar Biškupić i arheolozi Ministarstva kulture donose odluku o hitnom vađenju kipa, bez prethodnom arheološkog istraživanja. Naravno, lokalitet je detaljno dokumentiran, a onda je mjesec dana nakon samog vađenja kipa krenula opsežna kampanja podvodnih arheoloških istraživanja. Obrnutim redoslijedom, ali, kip je spašen i evo ga, na Lošinju.


Koliko ima u svijetu očuvanih Apoksiomena? Po čemu je ovaj naš toliko poseban?

- Naš je kip sretni trinaesti, po tome kada je pronađen. Dakle, poznato je ukupno trinaest kipova ili dijelova zasebnih kipova, od čega ih je tri od bronce i deset od kamena: jedan bazanitni i devet mramornih. Poznati su i prikazi na reljefima i gemama. Radi se, dakle, o jedinstvenom slučaju da imamo sačuvane čak tri bronce. To je iznimna rijetkost ako se uzme u obzir da je broncu moguće pretopiti i ponovno iskoristiti. Mi uopće nismo svjesni što se sve krije u današnjim brončanim umjetninama, predmetima, zvonima, topovskim cijevima. Zato nas ne smije čuditi kada se upravo u moru pronađe broncu. Kopneni su nalazi iznimno rijetki, a većina grčkih antičkih kipova bila je izvedena upravo u bronci i bila je moguća produkcija serija kipova. Zamislite koje su mogućnosti oblikovanja imali umjetnici i majstori ljevači radeći u mekome vosku za razliku od kamena.

Dakle, uopće ne ulazeći u raspravu o ljepoti kipa, skladnosti tijela i fantastičnome dojmu smirenosti koji ostavlja na promatrača, naš je Apoksiomen najbolje sačuvani brončani kip u tome nizu i jedini od svih trinaest koji ima sačuvane ruke, čak devet prstiju na rukama. Dakle, jasno je što je prikazivao. Naime, samo 72 cm visoki mramorni kip u Bostonu je imao ruke u kojima je čak i bio ostatak (mramorne) strugaljke, ali su šake zagubljene.

Nadalje, jasno je da je putovao brodom s juga, najvjerojatnije iz Grčke. Drugi brončani kip pronađen je 1896. u arheološkim istraživanjima koje su vodili Austrijanci u Efezu gdje su na lokalitetu gimnazija iz doba cara Domicijana arheolozi pronašli 234 ulomka brončanog kipa i, budući da je glava bila sačuvana i da je bilo još par većih ulomaka, odlučili su i uspjeli sastaviti cijeli kip, služeći se predloškom – mramornim kipom u galeriji Uffizi u Firenci. Treća je brončana glava, samo glava, koja je bila od renesanse dio zbirke obitelji Nani u Veneciji, a danas je u Kimbell Art Museumu u Fort Worthu u SAD.

Svi su ostali mramorni kipovi i bazanitni torzo potjecali iz okolice Rima a danas se čuvaju u Vatikanskim muzejima i Muzeju Torlonia u Rimu, u Castel Gandolfu, Firenci, Sankt Peterburgu, Parizu, Bostonu, Bruxellesu i Londonu.


Pratiš što se zbivalo s Apoksiomenom od samog njegovog izronjavanja 1999. - koliko je zahtjevno bilo njegovo čišćenje i restauracija?
- Odmah je bilo jasno da treba potražiti suradnju s ustanovom, stručnjacima, koji imaju traženo iskustvo. Velike antičke bronce iz mora iznimno su zahtjevni izazov za restauriranje. Stoga je HRZ odlično surađivao s institutom Opificio delle Pietre Dure iz Firence i Giuliano Tordi je s kolegom Šerbetićem odradio restauraciju. Najprije je restaurator Šerbetić godinu dana redovito odlazio na Lošinj pratiti odsoljavanje jer se kip nalazio u bazenu Specijalne policije. Na jesen 2000. kip je dopremljen u Zagreb i kreće sama restauracija koja je trajala tri godine intenzivnog rada. Restaurator Tordi je dolazio u Zagreb dva puta godišnja po tri mjeseca dok su Šerbetić i Fočić i njihov suradnik Tarandek cijelo vrijeme radili na kipu ili na izradi posebnih konstrukcija koje su bile neophodne.

Iskra Karniš Vidovič: Moj život s Apoksiomenom

Naime, restauratorski je posao vrlo raznolik i širokoga spektra. Kako raditi na kipu ako je toliko krhak, a u potpunosti prekriven morskom inkrustacijom. Nije ga moguće položiti na stol ili na meku podlogu. Tu su kolege osmislile ingenioznu šesterokutnu „kolijevku“ u koju se kip položi, a zapravo počiva na velikome broju vijaka-držača podesive visine s teflonskim glavama – tako su ga mogli restaurirati u dva osnovna položaja – ležeći na leđima ili na trbuhu, a po potrebi su ga mogli okrenuti u još četiri dodatna bočna položaja. U toj kolijevci kip se do danas prenosi, prevozi i montira. Tek kad je kip postavljen, ona se skida. Izradili su i posebnu konstrukciju koja je ugrađena u kip i preuzima svu njegovu težinu i prenosi je kroz desnu nogu u postolje. Oba su rješenja odlična.

Prednji dio kipa se bolje očuvao od leđa i nogu? Desna je noga bila poprilično oštećena.
- Restauriranje kipa bilo je vrlo zahtjevno jer postoji velika razlika u stupnju očuvanosti prednje i stražnje strane kipa. Kip je u moru ležao zaglavljen između dvije stijene u predjelu glave i nogu tako da su leđa bila uronjena u pijesak. U pijesku se na metal ne mogu naseliti morski organizmi koji stvaraju naslage vapnenca, a na prednjici je nastala debela vapnenačka naslaga. Ona je zahvaljujući lužnatosti zaštitila broncu od korozije tako da je prednja strana kipa odlično sačuvana, a leđa i stražnji dijelovi nogu su značajnije stradali. Samo uklanjanje te vapnenačke naslage je bilo iznimno zahtjevno jer je na nekim mjestima tvrđi bio sloj vapnenca nego bronce, a sve je rađeno mehanički, dakle, samo primjenom mikrodlijeta, ultrasondi i najviše, kolega Šerbetić uvijek kaže, skalpela broj 15. Restauratori su iznimno uporni i usredotočeni ljudi, mirni, no, ponekada su znale i zafrcati iskre između temperamentnog Talijana i temperamentnog Zagrepčana. Zamislite samo kako su uklanjali kalcifikat iz kose ili iz svih onih rupica na leđima.

Restauratori su očistili i unutrašnjost kipa. Tu treba reći da su imali nevjerojatnu sreću jer je iz kipa, očito odmah nakon što je odliven, bila uklonjena ljevačka zemlja i on je bio šupalj, kao prvo, i kao drugo, jer je glava bila zalemljena na vrat i taj je spoj popustio u moru, tako da su imali slobodni pristup u nutrinu kipa kroz vrat u trup, u ruke, u noge. Moja ruka je bez problema ulazila duboko u kip i to je odlično iskustvo kada možeš opipati primjerice tragove zaglađivanja voska antičkog majstora ljevača, spojeve i brončane kreste ili rupe od čavala.

Dva su puta kolege restauratori cijeli kolovoz iskoristili za izlaganje kipa ekstremnim uvjetima, otišli su na „ferragosto“ i ostavili kip u vlažnoj komori kako bi utvrdili postoje li mjesta na kojima je korozija aktivna. U oba slučaja nije ustanovljena aktivna korozija i nakon toga promatrajući kip svih ovih godina rezultat restauracije je odličan.

Restauratori su bili jako ponosni i na činjenicu da su uspjeli sačuvati desnu nogu koja je zbog velikog oštećenja bila pričvršćena još svega na uskome pojasu širine svega 2 do 3 cm. I podvodni arheolozi i ronioci su odradili odličan posao jer kip pri vađenju nije oštećen, a radili su na dubini od 45 m gdje trajanje urona nije dulje od dvadesetak minuta. Da Apoksiomen nije tako dobro sačuvan i restauriran, ne bi ga bilo moguće niti tako često izlagati, tj. transportirati i montirati. Ne bi ga niti svi ti muzeji u kojima smo bili niti htjeli posuditi i preuzeti odgovornost za moguću štetu!

Iskra Karniš Vidovič: Moj život s Apoksiomenom



U podlaktici njegove lijeve ruke pronađeni su organski ostaci za koje je zaključeno da se najvjerojatnije radi o mišjem gnijezdu – ispričaj nam malo više o tome.

- Da, gnijezdo u lijevoj ruci, a smočnica u desnoj nozi. Naime, restauratori su odmah nakon vađenja kipa pronašli u desnoj nozi grančice, lišće, koštice, ali kada su probili čep od kalcifikata i pijeska u lijevome ramenu, pronašli su cijelo gnijezdo. Sačuvan je sav materijal koji je pomno istražen i dr. sc. Renata Šoštarić iz Botaničkog zavoda PMF-a u Zagrebu napravila je iscrpnu arheobotaničku analizu utvrdivši da se radi o gnijezdu i hrani sitnog glodavca, poljskog miša. Radiokarbonska datacija pomoću izotopa ugljika C14 pokazala je da je koštica breskve datirana u 20. g. pr. Krista, dok su dva komadića drva datirana u 50. i 110. g. (uz moguće oscilacije +/- godina). Dakle, taj mišić je živio u kipu dok je kip bio u sjenovitom mjestu, polegnut jer bi u protivnom slučaju bilo pretoplo ili okomito postavljena ruka ne bi bila pogodna za smještaj gnijezda. Kip je tada, dakle, bio u nekom skladištu i čekao.

Restauratori smatraju da patina kipa upućuje na to da je kip najprije neko vrijeme bio postavljen, tj. da je prošlo neko vrijeme između njegove izrade i potonuća. Najvjerojatnije je bio postavljena pa potom skinut i pripremljen za prodaju. To nas ne bi trebalo čuditi jer s početkom rimskih osvajanja grčkih polisa od sredine 2. st. prije Krista kreće intenzivna pljačka i odvoženje plijena iz osvojenih polisa, prikazivanje tog plijena u trijumfalnim povorkama u Rimu, izlaganje plijena u javnim prostorima grada i davanje zavjetnih darova u rimskim hramovima. Raste potražnja za grčkim umjetninama pa nakon originala bogati Rimljani naručuju njihove kopije. Ponekada su takva putovanja bila teška ili nesretno završila djelomičnim gubitkom tereta ili potonućem cijelog broda. Nama je ova činjenica da je u kipu živio miš bila jako važna radi datacije kipa. Naime onaj brončani iz Efeza je bio postavljen u gimnazij iz doba cara Domicijana oko 80. g., a čak su dva uzorka iz našeg kipa datirana ranije. Dakle, lošinjski je Apoksiomen nastao najvjerojatnije u 2. ili 1. st. prije Krista. Korisno za dataciju i interesantno za prezentaciju.

Mladi se Apoksiomen podosta i naputovao – gdje je sve bio i na kojim si ga putovanjima ti pratila?
- U Zagrebu od Hrvatskog restauratorskog zavoda u Grškovićevoj do „džamije“ – Doma hrvatskih likovnih umjetnika 2003. na svega tri dana u rujnu. Bilo je to prvo “ekskluzivno“ pojavljivanje u javnosti nakon obavljenog većeg dijela neposredne restauracije i dobra proba za buduća putovanja.

Hrvatski restauratorski zavod je organizirao prvu veliku izložbu po završetku restauracije 2006. u Arheološkom muzeju u Zagrebu – „Hrvatski Apoksiomen“. Ta je izložba potom prevedena na talijanski i postavljena u Firenci u palači Medici-Riccardi. To je bilo prvo Apoksiomenovo putovanje u inozemstvo i odmah veliki uspjeh – 80.000 posjetitelja od listopada 2006. do kraja veljače 2007. To mi je bilo prvo iskustvo s organizacijom izložbe i posudbe u inozemstvu – dogovori, posudbeni ugovor, osiguranje… Apoksiomen i njegova izložba vraćaju se ponovno u Arheološki muzej u Zagrebu, a potom 2008., dok sam bila na porodiljskom dopustu, kolegica Andrea Šimunić vodi postavljanje izložbe i kipa u Osijeku, Rijeci i Splitu pa povratak u Zagreb. 2010. se vraćam na posao i postavljamo izložbu u Muzeju antičkog stakla u Zadru.

Krajem godine Apoksiomen prvi puta nije izložen samostalno već je uključen u izložbu Galerije Klovićevi dvori „Antički Grci na tlu Hrvatske“. Zatim krajem veljače 2011. putujemo u Ljubljanu, izložbe „Antički Grci na tlu Hrvatske“ i „Hrvatski Apoksiomen“ postavljene su u Gradskome muzeju. Nakon Ljubljane Apoksiomena postavljamo u Muzeju Mimara u Zagrebu i kreću dogovori za posudbu Muzeju Louvre. U okviru festivala Hrvatske u Francuskoj Croatie la'voici Ministarstvo kulture dogovara posudbu samo kipa. Dugo se pripremala ta posudba tako da je uspostavljena dobra suradnja s Louvreom i s Centrom za istraživanje i restauriranje umjetnina francuskih muzeja (C2RMF). Izložba je bila u Louvreu od kraja studenog 2012. do kraja veljače 2013. U to vrijeme već je i Getty predao zahtjev za posudbu Apoksiomena za veliku izložbu o helenističkoj bronci i posudbu za tu izložbu, na čak tri lokacije – Firenca, Los Angeles i Washington po tri mjeseca kroz godinu dana.

Ministarstvo kulture u suradnji s Hrvatskim restauratorskim zavodom najduže je razmatralo ovaj zahtjev i na kraju je odobrena posudba samo za Los Angeles od srpnja do kraja listopada 2015. jer je tijekom izložbe u LA-u održan i XIX Međunarodni kongres o antičkoj bronci. S kolegama iz Gettyja, Kunsthistorisches Museuma u Beču i C2RMF-a planiramo izdati publikaciju na temu Apoksiomena.

Između Louvrea i Gettyja najbrže je organizirana i odobrena posudba za British Museum u Londonu. U svega pet mjeseci sve je bilo ugovoreno i vodimo Apoksiomena na „upoznavanje“ u društvo najljepših kipova grčke antike na izložbu "Defining beauty – the body in ancient Greek art“ gdje je bio postavljen u istoj dvorani s djelima Fidije, Polikleta, Mirona… I British Museum je organizirao study day posvećen Apoksiomenu.


Vjerujem da su bile potrebne posebne pripreme za sva ova putovanja. Koliko je zahtjevno transportirati jedan takav kip?
- Ta putovanja su uvijek bila zanimljiva, ali i naporna, jer uz organiziranje ekipe restauratora i muzejskih tehničara koji postavljaju kip („moj tim“), tehničke ekipe ustanove-posuditelja, svih detalja vezanih uz transport, osiguranje, ugovor, i osobno sam kao kurir za kip i povjesničarka umjetnosti imala priliku za najzanimljivije razgovore i komparativne analize s kolegama kustosima i restauratorima i mogućnost da se izložbu detaljno pregleda „iznutra“, dok se postavlja.

Naravno, u posao kurira su uključeni i višesatne boravke u skladištima na aerodromima, dogovore s vozačima viličara, borbu s jet lagom… Ponekad to znači dvanaest dana Pariza i Louvrea, ponekad demontaža u Londonu i montaža u LA-u u sedam dana ili demontaža u LA-u s povratkom preko Münchena i putovanjem u kamionu do Zagreba u samo četiri dana. Fantastično iskustvo u svakome slučaju.

Zapravo treba reći da je Hrvatski restauratorski zavod uvijek stajao na raspolaganju Ministarstvu kulture RH savjetima i mišljenjima koja su bila važna pri procjeni rizika i pozitivnih učinaka mogućih posudbi i svaka je posudba bila itekako argumentirana. Time je Apoksiomen doživio optimalnu stručno-znanstvenu afirmaciju, bez obzira je li bio izložen samostalno uz iscrpnu deskripciju, ili u okviru dostignuća grčke antičke umjetnosti u Hrvatskoj, u najeminentnijem svjetskom muzeju, na izložbi o idealu ljepote ljudskog tijela u grčkoj antičkoj umjetnosti ili na najvećem showu neprocjenjivih helenističkih bronci. Kad se tome pribroji i Nagrada Europe Nostre i Europske unije za kulturnu baštinu koju je Zavod osvojio još prije deset godina za razgranatost projekta, bogatu suradnju i kvalitetu restauracije smatramo da je svime time Apoksiomen dobio znatnu dodanu vrijednost.

Osmislila si postav Muzeja Apoksiomena u Lošinju – ispričaj malo što posjetitelji tamo mogu očekivati i vidjeti?
- Ne bih željela ići u detalje jer će svi posjetitelji biti sigurno oduševljeni ljepotom i kvalitetom kipa, ali isto tako i iznenađeni kako općim dojmom muzejske zgrade projektanata Idisa Turata i Saše Randića i likovnog postava Idisa Turata te količinom informacija koja im je ponuđena. Kroz izložbene panoe, prezentacije na ekranima osjetljivim na dodir, dokumentarni i crtani film te originalne ostatke mišjeg gnijezda, nastojala sam ispričati što je više moguće o kontekstu nastanka kipova atleta, natjecanjima koja su stari Grci priređivali, o trgovini i transportima umjetnina, nalazu našeg kipa, arheološkim istraživanjima, restauraciji i pratećim istraživanjima i dokumentacijskim metodama, načinu izrade brončanih kipova i samog Apoksiomena, o vremenskoj kapsuli – mišjem gnijezdu i zaključcima koji su izvedeni iz svih tih dugogodišnjih istraživanja, promišljanja…

Iskra Karniš Vidovič: Moj život s Apoksiomenom

Znam da je posjećenost velika i da je pametno prethodno najaviti dolazak tako da bih preporučila i dolazak „izvan sezone“ kada bi moglo biti manje gužve da se na miru sve pogleda. To je, zapravo, jedinstveni muzej jer je posvećen samo jednoj fantastičnoj umjetnini, ali je zato prikazano što sve uključuje rad na obnovi, valorizaciji i prezentaciji naše kulturne baštine, kako stručnjaci i znanstvenici koriste različite metode i uvažavaju mišljenja predstavnika različitih struka kako bi donosili odluke i dolazili do zaključaka.


Život ti je, sasvim sigurno, postao bogatiji onoga dana kada se u njemu pojavio Apoksiomen, što je najvažnije što si naučila o sebi tijekom rada na ovom projektu?

- Da se trud i upornost isplate i što znači imati privilegiju učiti od vrhunskih stručnjaka i znanstvenika različitih profesija. Ovo je bio projekt koji je trajao sedamnaest godina i u njemu je sudjelovalo više od stotinu stručnjaka. Nevjerojatna je prilika imati godinama na raspolaganju umjetninu koju možeš pregledavati, uspoređivati, snimati, mjeriti, poznaješ joj unutrašnjost i strukturu, sastav, način na koji je izrađena. Nema svaki povjesničar umjetnosti primiti umjetninu u ruke ili sudjelovati u istraživanjima koja se na njoj obavljaju. To je forenzika i jako puno razgovora, dopisivanja, razmjene mišljenja. Odlično iskustvo, ne samo radi stjecanja znanja nego i radi upoznavanja različitih karaktera i ćudi koje je privukla ta magična privlačnost umjetnina.

Što bi poručila roniocima koji će možda sutra pronaći nekog novog Apoksiomena, neko novo nalazište amfora, ostatke nekog broda – kome se treba javiti, koji broj treba okrenuti?
- Da smo spremni za sljedećeg! No, šalu na stranu. More skriva svakakva blaga. Kolega arheolog iz ronilačkog kluba Sava Medvešćak iz Zagreba pronašao je i prijavio nalaz broda kod otoka Mljeta 2006. Od 2007. na tom lokalitetu arheolozi Hrvatskog restauratorskog zavoda pronašli su ostatke mletačkog trgovačkog broda s kraja 16. st. koji je iz Istanbula prevozio luksuznu robu, uključujući najveću „zbirku“ znamenitih keramičkih predmeta izrađenih u gradu Izniku, neprocjenjive vrijednosti. Ili zamislite talijansku koću koja u prosincu 1997. iz dubine od 500 m južno od Sicilije izvlači brončanu nogu i ribari je ne bacaju preko bande nego prijavljuju nalaz, a onda za godinu dana na istoj poziciji vade iz mora ostatak tijela Rasplesanog Satira. Sada je taj prekrasni, također brončani, kip glavna atrakcija gradića Mazara del Vallo na Siciliji koji ima nešto više od 7.000 stanovnika. Slična priča kao i kod Lošinja.

Svi moramo biti duboko zahvalni nalazniku i njegovoj ekipi što su donijeli ispravnu odluku. Žao mi je da Rene Wouters nije doživio otvorenje Muzeja Apoksiomena u Malom Lošinju i doista očekujem od Grada Malog Lošinja i Turističke zajednice Malog Lošinja da mu se, posthumno, oduže na dostojan način. Lošinj je dobio jako puno Muzejom Apoksiomena. Ne sumnjam da će biti veći broj posjeta ali bih doista željela da Apoksiomen i cijela priča satkana oko njega posluže ponajprije kao primjer najbolje prakse kako se treba brinuti o podmorju i baštini koja nas okružuje i što sve iz nje možemo naučiti.

Najbolje je otići na policiji ili nazvati broj policije koji je svakome poznat. A za one koji žele dodatno obavijestiti stručnjake, trebali bi se javiti Ministarstvu kulture koje osim središnjice u Zagrebu ima i konzervatorske odjele u svim većim gradovima.


>> Posjeti Muzej Apoksiomena www.muzejapoksiomena.hr
 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.