Medicina i farmacija

Intervju: prof. dr. sc. Franjo Plavšić

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima

Intervju: prof. dr. sc. Franjo Plavšić
Rođen 1946., diplomirao na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu 1970., magistrirao 1973., doktorirao 1981., redoviti sveučilišni profesor toksikologije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu od 1990. Radio u Plivi, IRB, na Rebru kao pročelnik Zavoda za toksikologiju i kliničku farmakokinetiku, kao predstojnik Centra za biomedicinska istraživanja KBC-a. Od 1998. ravnatelj Hrvatskog zavoda za toksikologiju. Predavao ili predaje toksikologiju na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima više fakulteta (Farmacija, Veterina, Medicina, PMF, Tehnologija, Forenzičke znanosti u Splitu itd.)
Intervju: prof. dr. sc. Franjo PlavšićBio ili jest član brojnih državnih povjerenstava i stožera (npr. Glavni stožer saniteta, Državni eko-stožer do ukidanja, Stožer Državne uprave za zaštitu i spašavanje, Krizni stožer Ministarstva zdravstva itd.). Dragovoljac Domovinskog rata! Osnovao u svibnju 1991. Toksikološku službu Glavnog sanitetskog stožera i bio njezin zapovjednik tijekom Domovinskog rata, a do nasilnog ukidanja 2000. obnašao dužnost pročelnika Odsjeka za toksikologiju Kriznog stožera Ministarstva zdravstva. Sudjelovao u svim obrambenim i oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske te svim važnijim organizacijskim poslovima toksikološke zaštite od 1986. do 2005. (Univerzijada, tri posjete sv. Oca Pape, Mimohod oružanih snaga Republike Hrvatske, zbrinjavanje nesreća s kemikalijama kao npr. Plitvice 1997. ili požar PUTO, II Svjetske vojne športske igre, dijalizacijske katastrofe, itd. )
 
Autor oko 170 tiskanih znanstvenih i stručnih radova od čega preko 50 u časopisima koje citira CC, urednik desetak stručnih knjiga, autor 3 međunarodna patenta, autor ili koautor više od 250 izvješća na kongresima, autor više desetaka stručnih elaborata, mentor više od 60 kvalifikacijskih radova.
 
Aktivno se bavi zaštitom okoliša i drugim javnim djelatnostima. Jedan od osnivača pokreta za zaštitu prirode "Lijepa Naša" i član njezinog prvog predsjedništva, bio član više saborskih ili gradskih povjerenstava za ocjenu stanja u okolišu ili recenzija studija utjecaja na okoliš. Održao više javnih predavanja o ektotoksikološkim problemima u Hrvatskoj. Član Društva hrvatskih književnika i nositelj više književnih nagrada. 
 
 
Možete li nam, kao ravnatelj Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping, pojasniti koje djelatnosti svakodnevno obavljate? Kako izgleda Vaš prosječan radni dan? 
 
Dio poslova je unaprijed planiran (npr. izrada procjene rizika za naručitelje, edukacija na različitim razinama, ocjena dokumentacije opasnih kemikalija, sastanci s privrednicima ili u ministarstvima itd.), a onaj drugi je neplaniran (npr. intervencije kod nesreća s kemikalijama, organizacijski problemi u ustanovi, odgovori na pitanja građana itd.). 
 
Intervju: prof. dr. sc. Franjo Plavšić
 
 
Što ili tko Vas je motivirao za specijaliziranjem u području toksikologije? 
 
Sedamdesetih godina sam osnovao Laboratorij za kliničku farmakologiju na Rebru i vrlo brzo nakon toga uveo analitičke postupke za praćenje lijekova u krvi bolesnika te za dijagnostiku otrovanja. Malo po malo su se interesi za šire bavljenje toksikologijom povećali i proširili na istraživanje uzroka otrovanja (lijekovi i kemikalije u domaćinstvu, nesreće u industrijskim procesima itd.).
 
U ratu sam se kao zapovjednik Toksikološke službe Glavnog stožera saniteta (GSS) gotovo potpuno okrenuo području sprječavanja nesreća i intervencija u slučaju njihove pojave i nastavio tim putem uz prikupljanje drugih tema rada (npr. izrada zakona i podzakonskih akata). 
 
 
Možete li našim čitateljima pojasniti osnovni princip kontrole hrane u Hrvatskoj? Koje sve službe, u kojim fazama i metodama kontroliraju, primjerice, meso od klaonice do trgovine? 
 
Nadzor kvalitete namirnica bio je tradicionalno podijeljen između različitih ministarstava (npr. zdravstvo, poljoprivreda itd.) i inspekcija (npr. sanitarna, veterinarska, poljoprivredna itd.), ali je zadnjih godina situacija izmijenjena osnivanjem Agencije za hranu (Agencija). I dalje različite inspekcije nadziru pretežno pojedina područja (npr. uzgoj stoke, primjenu sredstava za zaštitu bilja, klaonice, prehrambenu industriju, trgovine itd.), ali Agencija sve bolje drži konce u svojim rukama.
 
Posebno valja istaknuti laboratorije, koji se opet bave različitim vrstama analiza u različitim materijalima. Oni uglavnom primaju uzorke od nadležnog inspektora, ali sve više rade i po narudžbama proizvođača. Naravno da značajnije tvrtke iz privrede imaju svoje vlastite ispitne laboratorije. Ključno je da se zadnjih 10 godina odvijao proces obveznog certificiranja laboratorija, pa danas nitko bez dokaza o kvaliteti rada nema mjesta u lancu nadzora. Problem je naravno u cijeni analiza za uzorke koje uzimaju inspekcije jer država nema dovoljno novca za onaj broj analiza s kojim bi se značajno povećalo povjerenje u kvalitetu hrane i izbacilo s tržišta što više zdravstveno neispravnih namirnica. 
 
 
Koji je Vaš stav o aditivima? Treba li ih doista postojati u tako velikom broju namirnica? Postoje li propisi koji ograničavaju količinu i vrstu aditiva za pojedine namirnice ili o tim stvarima pojedinačno odlučuju proizvođači? 
 
Što se tiče aditiva, mi smo u potpunosti preuzeli propise EU i naravno da postoje vrlo jasna ograničenja, barem kad se radi o industrijskoj proizvodnji namirnica. U domaćinstvima i restoranima se također dodaju različiti aditivi i začini kod priprave namirnica, ali je tu nadzor praktički nemoguć. Intervju: prof. dr. sc. Franjo PlavšićNaravno da mnogi građani zbog ovih ili onih razloga žele hranu sa što manje aditiva i često s pravom negoduju, npr. barem zbog toga što aditivi mogu manje kvalitetnu hranu učiniti jako privlačnu kupcu.
 
No, aditivi se ne stavljaju u hranu samo zbog toga da izgleda ljepša nego i zbog brojnih drugih razloga. Činjenica je npr. da ne bismo mogli uživati u pudingu i drugih proizvodima bez sredstava za zgušnjavanje, a tu se javljaju brojni problemi. Ni jedan normalni musliman ne bi smio prihvatiti puding ili pekmez rađen na bazi želatine svinjskog podrijetla, a može se pretpostaviti da ih trgovci često varaju. Postoje i dokazano toksični aditivi (još ih je više proizvoljno i bez dokaza proglašenih toksičnima). Uzmimo za primjer natrijev nitrit koji se dodaje u industrijske ili poluindustrijske suhomesnate proizvode kao konzervans.
 
Treba naglasiti npr. da domaćinstva za vlastite potrebe kod kolinja skoro nikad ne koriste natrijev nitrit. Natrijev nitrit je sasvim sigurno otrov, koji je u prošlosti znao izazvati smrt uživatelja kobasica ili šunki. Problem je i u tome što u reakciji s aminima daje dokazano karcinogene nitrozamine, a ipak se dopušta njegova primjena u proizvodnji suhomesnatih proizvoda. Razlog je u tome što sprječava rast mikroorganizma proizvođača izrazito otrovnog botulina, a taj toksin je znao izazivati čak u nedavnoj prošlosti epidemije botulizma s mogućim smrtnim završetkom. Kod procjenjivanja koristi i štete od natrijevog nitrita zaključeno je da je veća korist od štete kod njegove primjene. Vi naravno možete birati samo hranu bez dodanog natrijevog nitrita, ali to činite na vlastitu odgovornost. 
 
 
Soja i sojini proizvodi već dugi niz godina izazivaju polemike, prvenstveno među nestručnom javnošću, no podjele mišljenja česte su i među stručnjacima. Po Vašim saznanjima, jesu li fitoestrogeni iz soje karcinogeni? Mogu li štetno djelovati na reproduktivno zdravlje ljudi i u kojim količinama bi trebalo jesti soju da se dogodi eventualni štetni učinak? 
 
Mislim da su polemike o soji prilično besmislene. Sve je krenulo od protivnika GMO soje koji nisu imali ništa protiv korištenja tradicionalne namirnice, ali su zbog različitih brojnih razloga izražavali svoje protivljenje GMO usjevima. Onda su se zbog meni nejasnih razloga svih soja dohvatili neki drugi ljudi. Počeli su se javljati radovi o karcinogenosti fitoestrogena (npr. rak dojke u žena) ili o reproduktivno toksičnim učincima (npr. feminiziranje muškog ploda ili štetan utjecaj na plodnost u muškaraca uživatelja soje).
 
Bilo je tvrdnji o brojnim drugim štetnim učincima, kao npr. demencija u korisnika soje svih spolova. Ključno je da niti jedan takav rad nije prihvaćen od ozbiljne znanstvene zajednice jer dokaza za njihove tvrdnje zapravo nije bilo. Uostalom, već će i običan građanin zaključiti kako se na njih ne treba obazirati. Tako je npr. učestalost raka dojke u Japanki značajno niža nego u europskih žena. Što se tiče plodnosti, treba samo spomenuti kako je natalitet u zemljama gdje se jedu soja i njezini proizvodi znatno veći nego npr. u mesu sklonoj Europi. Konačno, ne bih se nikako mogao složiti da su ti narodi manje inteligentni i sposobni od Europljana. Njihovi rezultati na svim područjima znanosti, privrede i kulture pokazuju rečeno. Jako je teško savjetovati koliko se puno neke hrane smije jesti, ali sasvim sigurno u ničemu ne treba pretjerivati. 
 
 
U medijima se posljednjih godina opširno piše o opasnim kemikalijama poput bisfenola A, ftalata i parabena. Možete li nam ukratko pojasniti jesu li ove kemikalije opravdano na zlu glasu i zašto? 
 
Svi su se dohvatili ove tri tvari zbog njihove „popularnosti“, a moglo se izabrati stotinu drugih po sličnim kriterijima. Ono što je sasvim sigurno loše, barem kod bisfenola A i nekih ftalata, jest njihova globalna raširenost okolišem. Nisu to visoke koncentracije u raznim dijelovima okoliša (uključujući ljudske organizme), ali valjda nema mjesta u svijetu koje nije onečišćeno. Već iz načela opreza treba biti sumnjičav i planirati smanjivanje korištenja takvih tvari. Sa stanovišta zaštite ljudskog zdravlja, stvari su već manje sigurne.
 
Za dva ftalata je dokazana reproduktivna toksičnost kategorije II (dakle, na pokusnim životinjama) i zbog načela opreznosti je zabranjeno njihovo dodavanje u plastične predmete za djecu u dobi do 4 godine. Kod bisfenola A za sad ne postoje dovoljno pouzdani dokazi o značajnoj reproduktivnoj otrovnosti i razvrstavaju se u reproduktivno otrovne tvari kategorije III. Međutim, samo je pitanje dana kad će biti zabranjeno njihovo stavljanje u bočice za hranjenje male djece. Parabeni su pak posebni na svoj način. Nalaze se prirodno u brojnim plodovima voća i povrća kao zaštita od mikroorganizama (posebno od plijesni, poput proizvođača opasnog patulina) i naprosto ih nije moguće izbjeći u namirnicama. Međutim, kod izlaganja višim dozama može se pojaviti preosjetljivost jednako kao kod salicilne kiseline. Inače su parabeni prilično bezazlene kemikalije i uzbuđenje su izazvali nedovoljno pouzdani radovi o karcinogenosti i reproduktivnoj otrovnosti, ali ti rezultati nisu ozbiljno shvaćeni u znanstvenoj zajednici. 
 
 
Koji je Vaš osobni stav o genetički modificiranoj hrani?
 
Nemam siguran stav o GMO hrani. Bilo je neugodnih iskustava u prošlosti, npr. 
s pojavom alergija kod barem jedne vrste tako uzgojenih rajčica. Nisam vidio detaljnije podatke o otrovnim produktima u GMO hrani, ali nije isključeno da će se pojaviti neko iznenađenje. 
 

Zanimljiv rad koji ste kao prvi autor objavili davne 1992. godine bavi se temom kemijskog ratovanja u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, kada je Jugoslavenska narodna armija u nekoliko navrata primijenila privremeno onesposobljavajuća kemijska borbena sredstva nad pripadnicima Hrvatske vojske, no nažalost i nad civilnim stanovništvom. O kojim se sredstvima tu radilo i do kojih ste glavnih zaključaka došli tijekom svog istraživanja na ovu temu? 
 
Rat  donosi onečišćenje okoliša zbog oslobađanja brojnih kemikalija tijekom borbi. Samo spominjem eksplozije skladišta streljiva, velike požare poput onoga u rafineriji u Sisku ili prolijevanje PCB-a (poliklorirani bifenili onečišćeni tzv. dioksinima) iz razorenih trafostanica. 

Intervju: prof. dr. sc. Franjo Plavšić

Naravno da je bilo i puno primjene različitih vama zanimljivih kemikalija poput suzavaca ili fosfornih granata, posebno u Slavoniji. Učinci zadnje dvije kemikalije nisu bili dugotrajni na zdravlje ljudi, ali su ostavili psihološke posljedice. Udruženo s PTSP-om, dovelo je do toga da neki branitelji još uvijek sumnjaju u izlaganje suzavcima kao glavni uzrok svojih dugotrajnih poteškoća. Neke od situacija primjene suzavaca i fosfornih granata bile su izrazito dramatične zbog žestokih bitaka, pa se može čak reći da je privremeno onesposobljavanje suzavcima uzrokovalo gubitke položaja i smrt nekih branitelja. 
 
 
2007. godine objavili ste rad pod nazivom “Otrovi kopnenih životinja naših krajeva” u kojemu ste opisali kopnene životinje naših krajeva (škorpion, crna udovica, pčela, osa, bumbar, stršljen, poskok i riđovka) s naglaskom na sastav i djelovanje njihovog otrova. Možete li nam dati nekoliko kratkih savjeta o tome što učiniti ako dođe do uboda ili ugriza ovih životinja? 
 
Nije svejedno koja vam je kopnena životinja uštrcala svoj venom kroz kožu. Najopasnije su svakako zmije i crne udovice. Ključno je sačuvati hladnu glavu i misliti samo na svoju kožu, unatoč bolovima i strahu za vlastiti život. Nije dobro kretati se, jer to poboljšava širenje otrova cirkulacijom krvi. Važno je što prije zatražiti pomoć. Ako ste bili tako lakoumni da odete sami u nepoznato područje i nemate pokraj sebe sudruga za pružanje pomoći, onda pomoć treba dozivati. Mobitel je svakako blagotvorna sprava i nikad nemojte ići u slobodnu prirodu bez njega.
 
Treba samo nazvati 112 i objasniti svoj položaj, a onda će sustav već profunkcionirati i pomoć će vam biti poslana. Imajte povjerenje u GSS, jer su oni do sada bezbroj puta dokazali svoju vrijednost u ovakvim slučajevima. Ako pak imate sudruga na putu, onda on mora obaviti svoje zadatke bez ikakvih osvetničkih namjera prema zmiji. Najbolje je obaviti imobilizaciju (ako je ugriz na nekom od udova) i možda podvezati iznad mjesta ugriza odnosno uboda. Nakon toga će partner nazvati mobitelom 112 ili će otići do najbližeg mjesta s ljudima te dovesti pomoć. 
 
 
Iste godine objavili ste i rad pod nazivom „Opasne vodene životinje“ u kojemu ste opisali sastav i djelovanje otrova vodenih životinja naših krajeva (riba goluba, pauka, škarpine i murine, žarnjaka, vlasulje, meduza i školjaka). Možete li nam dati nekoliko kratkih savjeta o tome što učiniti ako dođe do uboda ili ugriza ovih životinja?
 
Kod uboda na otrovnu bodlju otrovnica poput škarpine, pauka ili goluba bilo bi jako važno što prije termički obraditi mjesto uboda uz prethodno vađenje bodlje iz rane. Nažalost, na terenu gdje se incident dogodio nema spasonosne vruće vode u koju bi trebalo odmah uroniti dio tijela s ubodnom ranom. Što se termička obrada više odgađa, to su problemi veći, a posebno se misli na intenzitet boli. Zbog toga neki ne traže toplu vodu nego se snalaze kako znaju.
 
Naši ribari s ubodom u ruku za vrijeme odvajanja ulovljenih riba kažu da valja prisloniti mjesto uboda na vrući dio motora svojeg plovila, a drugi misle da je upaljač za cigarete rješenje. Plamenom prže mjesto uboda stvarajući naravno opekotine, pa je onda pitanje je li veća bol od uboda ili opekotine. Naravno da je mobitel spasonosna sprava i treba ga iskoristiti u traženju pomoći od nadležnih tijela. Nazovite 112 i objasnite svoj položaj, a onda će vam pomoć stići. U bilo kojem slučaju može se očekivati da će uz sve ostale probleme doći do infekcije na mjestu uboda i/ili opekotine. 
 
 
S obzirom na Vaša dosadašnja saznanja, možete li reći da lijekovima koji nakon uporabe završavaju u vodenom okolišu ugrožavamo (i do koje mjere) ljudsko zdravlje i zdravlje drugih bioloških vrsta? 
 
Izrazito i stalno povećanje potrošnje lijekova za ljude i životinje nije dobro zbog brojnih razloga, a priča o ispuštanju lijekova i njihovih metabolita u kanalizaciju zapravo je dvojben problem. Ne ispuštaju se u kanalizaciju te tvari od danas, ali je vjerojatno prije desetak godina bilo toga nešto manje nego Intervju: prof. dr. sc. Franjo Plavšićdanas. Veličanstven razvoj analitičkih metoda doveo je do toga da možemo izmjeriti u vodama koncentracije tako niske kao što su ng/l (milijardu puta manje od grama), pa se onda mora jasno naglasiti važnost doze.
 
Ako je neki lijek djelotvoran kod primjene doze od 100 mg, onda će koncentracija od 100 ng u vodi biti niža milijun puta. Zašto bi milijun puta niža doza od one djelotvorne izazvala učinak, kad ga neće izazvati 10 puta niža doza od one učinkovite? To ne znači da trebamo i dalje povećavati potrošnju lijekova, jer postoje puno važniji razlozi za smanjivanje potrošnje. Spominjem tek antibiotike čije povećanje potrošnje vodi sve većoj rezistenciji bakterija na njih, ali neka vam o tome pišu epidemiolozi i infektolozi. 
 
 
Poznato je da se u ljekarnama barata s potencijalno opasnim kemikalijama. Kako se kod nas gospodari s ovim tvarima i na koji se način farmaceuti koji rade u ljekarnama educiraju po tom pitanju? 
 
Ljekarne su se zadnjih 50 godina dramatično izmijenile. Nema više galenskih i magistralnih pripravaka za izradu kojih su se koristile različite opasne tvari. Danas ljekarnik prema receptu vadi iz ladica zapakirane industrijski proizvedene lijekove i predaje ih pacijentu. Rijetki od njih rade bilo što s opasnim tvarima i mnogi su razočarani zbog svog jednoličnog posla. Naravno da se oni ambiciozniji okreću drugim poslovima poput savjetovanja pacijenata.
 
Upravo prošle godine je pokrenut specijalistički studij kliničke farmacije za ambiciozne farmaceute i ja to smatram izrazito važnim događajem za daljnji razvoj stare i časne struke. Ako pak farmaceuti rade s opasnim kemikalijama, onda se neki od njih javljaju na tečajeve o sigurnom radu s kemikalijama koji se održavaju u Hrvatskom zavodu za toksikologiju i antidoping (HZTA). U svakom slučaju želim farmaceutima da obogate svoj rad boljom suradnjom s pacijentima, jer to će koristiti zajednici i njih učiniti sretnijima na radnom mjestu. 
 
 
Kao sveučilišni profesor voditelj ste kolegija „Analitička toksikologija“ na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, a predajete i kolegije na poslijediplomskim studijima Medicinskog, Farmaceutsko-biokemijskog, Veterinarskog i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Smatrate li se dobrim predavačem, koliko Vam predavanja i rad s mladima znače u karijeri te što planirate na nastavnom polju učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta obrazovanja u Vašem području djelovanja? 
 
Volim predavati i studentima i drugim ljudima. Nastojim da moja predavanja budu zanimljiva i korisna pa se za svako predavanje spremam, bez obzira držim li ga prvi ili stoti puta. Prije nekoliko tjedana sam pozvan na jedan seminar o govorništvu s temom „Judin poljubac“, jer me organizator smatrao dobrim predavačem na bilo koju temu. Na fakultetima se već godinama obavljaju anonimne ankete među studentima o kvaliteti predavača na svim kolegijima. Moja prosječna ocjena nikad nije bila niža od 4,5. Možete biti najveći svjetski stručnjak za neko područje, ali bez dobrog načina predavanja nitko od toga neće imati koristi. Jedino što manjka meni i većini drugih predavača jest to da nismo u stanju pretvoriti predavanje u raspravu. Tu vještinu bih želio naučiti, ali mislim da bi već u ranijem školovanju trebalo naučiti slušače na aktivno sudjelovanje u bilo kojem tuđem predavanju, jer tako se najbolje uči. 
 
 
Osim činjenice da ste znanstveno i društveno veoma angažirani, za svoj ste rad više puta odlikovani najvišim državnim priznanjima. Samo za ilustraciju, odlikovani ste, između ostaloga, „Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske“, „Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića“, „Redom Hrvatskog trolista“, „Spomenicom Domovinskog rata“ itd. Koja je, po Vašem mišljenju, tajna uspješne karijere i što biste poručili mladim ljudima koji danas završavaju fakultete i nadaju se skorašnjem zaposlenju? 
 
Mislim da je za mladog čovjeka najvažnije ne biti sebičan i ne misliti samo na svoje napredovanje jer to ljudi prepoznaju. Treba nesebično davati i primati. Svaki čovjekov mali doprinos dobru ostalih čini ga zadovoljnim. Znanstveno poštenje je također izrazito važno, a njega nije više, nego manje u odnosu na proteklo vrijeme. Vaša okolina cijeni poštenje, pa makar vi imali suprotne stavove od njih. 
 
 
Kakvo je, po Vašem mišljenju, stanje na području popularizacije znanosti u Hrvatskoj? Koliko Hrvati vjeruju hrvatskim znanstvenicima, koliko se naše znanstvenike u medijima može čuti i kolika je šteta medijskog senzacionalizma u prenošenju znanstvenih tema, poput onih toksikoloških? 
 
Stanje s popularizacijom znanosti je očekivano loše, kod nas i u svijetu. Ljude danas zanimaju uglavnom senzacije i onda će pametan novinar tražiti senzacije. Koga to još zanima što je nekakav hrvatski znanstvenik objavio članak u vrhunskom časopisu Science? Međutim, kad netko napiše da su sitni kolačići opasni zbog karcinogenog akrilamida, onda će većina čitatelja to i pročitati grizući se u duši što si ugrožavaju zdravlje zbog ovisnosti o kolačima. Senzacionalistički članci čine zlo jer šire neopravdane strahove među ljudima. Stvorena je atmosfera u kojoj je opasno živjeti, jer otrovi su svuda oko nas. Najgore je što zbog toga stradavaju djeca, kojoj uplašeni roditelji postavljaju brojna ograničenja u pogledu prehrane. 
 
 
Što najviše volite u svom poslu? 
 
Najviše volim pomagati ljudima. Nas stalno nazivaju građani tražeći savjete ili mišljenje, a mi na te pozive odgovaramo.Posebno moram spomenuti nesreće s kemikalijama, kad čovjek stvarno mora paziti na svoje odluke. Sudjelovao sam u obuzdavanju i/ili ograničavanju svih važnih nesreća u zadnjih 20 godina, a moram priznati da ne izbjegavam takve događaje. Moja žena je jednom rekla da uživam u krizama. Ne bih se s njom složio u tome, ali moram priznati da u takvim slučajevima razmišljam hladno i razumno, a vjerojatno povišen adrenalin ipak donosi neki užitak. 
 
 
Što u svom poslu manje volite? S kojim se izazovima i preprekama svakodnevno susrećete? 
 
Ne volim birokraciju. S njima imate stalno probleme. Moja ustanova je prošla brojne bure i oluje, a uvijek je iza svega stajala birokracija ove zemlje. Jednom su nas ukinuli, pa smo se obnavljali iz pepela, a da se ne govori o njihovoj sporosti u rješavanju bilo kojeg problema. Mi rješavamo sve probleme u dan ili dva, a birokracija ne smije dati rješenje u roku kraćem od mjesec dana. Zato nam tako i ide. 
 
 
Da se ne bavite znanošću, čime biste se bavili? 
 
Sve do pred kraj srednje škole sam želio biti glumac. Volio sam pozornicu i primao čestitke za uloge u jednočinkama ili za recitacije. Odustao sam zbog niskog rasta. Želio sam glumiti Hamleta ili slične uloge, a bilo je jasno da za takve uloge naprosto nisam građen. Tako sam odustao od prijave na Akademiju i ponekad zažalim zbog toga. 
 
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
 
Praktične crtice za kraj
 
 
Koji komercijalni aditiv hrani osobno nikada ne biste voljeli pronaći u svojemu obroku? 
Ne sviđaju mi se azo boje. Dobar dio njih su zabranjene kao aditivi, a vjerojatno će ista sudbina stići sve zbog karcinogenosti kategorije III, stvaranja preosjetljivosti i dodatno moguće pojave hiperaktivnosti u djece. 
 
 
Jesu li proizvodi koji se nazivaju “osvježivačima zraka” namijenjeni popravljanju kvalitete zraka ili prodavanju magle? 
Mislim da nitko i ne skriva kako su „osvježivači zraka“ zapravo sredstva za prikrivanje smrada. 
 
 
Je li pečenje na teflonskim tavama opasno za ljudsko zdravlje? 
Ne vidim razloga zašto bi pečenje na teflonskim tavama bilo opasno za ljudsko zdravlje. Mislim da se zapravo radi o uobičajeno nepoštenim trgovačkim ratovima proizvođača posuđa. 
 
 
Treba li, s obzirom na, prema nekim izvorima, neurotoksični spoj dietiltoluamid (DEET) koji se nalazi u sprejevima protiv komaraca, prestati koristiti ove proizvode? 
Točno je da se DEET razvrstava kao čista tvar u otrove. Međutim, uvijek treba reći u kojim dozama se koristi. Kod koncentracija u otopini nižih od 3% gube se opasna svojstva, a u zraku su to koncentracije niže od 0,5%. 
 
 
Ugrožava li zrak u blizini legalnog odlagališta otpada zdravlje ljudi koji tamo žive? 
Ako je odlagalište otpada građeno prema svim propisima (sprječavanje procjeđivanja, učinkovito prikupljanje plinovitih produkata mikrobiološke razgradnje itd.), onda ne bi smjelo biti štetnih utjecaja na zdravlje ljudi sa stanom u blizini. 
 
 
Smije li se u mikrovalnoj pećnici zagrijavati plastika? 
Mikrovalno grijanje tekućina u plastičnim posudama moglo bi ubrzati migraciju malih molekula iz stijenke plastike u tekućinu. Dakle, ne bih to preporučio. 
 
 
Je li, s toksikološke strane, štetnije svakodnevno udisati zrak u centru grada za vrijeme prometne gužve ili pušiti nekoliko cigareta na dan? 
Apsolutno sigurno je pušenje opasnije od šetnje gradskim ulicama. 
 

Biste li ikada živjeli blizu naftne rafinerije ili nuklearne elektrane? 
Ne bih želio živjeti niti kraj jednog industrijskog postrojenja, pa i u slučaju da nema iz njih nikakvih opasnih emisija. Živio sam jednom pokraj termoelektrane i buka me užasno ljutila, a i pogled kroz prozor na takvo postrojenje je deprimirajući. 
 
 
Ako se razbije živin termometar u stanu, je li ugroženo zdravlje ljudi ili se radi o popularnom mitu? 
Ne treba razbijati termometre po stanu, a pogotovo nije mudro ostaviti rasprskanu živu na podu. Međutim, ljudi su od tih razbijenih termometara napravili mit. Našao sam u literaturi samo jedan slučaj blagog otrovanja djeteta zbog razbijenog termometra u maloj sobici s podnim grijanjem i zbog neuredne majke, koja nije obavila dekontaminaciju. Naravno da preporučujem odmah obaviti dekontaminaciju. Pogledajte na www.otrovno.com naše preporuke o postupcima kad se razbije termometar. 
 
 
* Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću prof. dr. sc. Franje Plavšića.
 
 
S prof.dr. sc. Franjom Plavšićem razgovarala je Jelena Likić
 

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.