Sanja Tatalović Aditi

Imaš diplomu, partnera, stan... A sreću?

Imati, ne znači nužno i biti sretan i ispunjen

Imaš diplomu, partnera, stan... A sreću?

Društvo u kojem živimo, za vrhovni cilj, pretpostavlja stjecanje, imanje, posjedovanje koji bi nam onda trebali osigurati sreću i isunjenost. Tako smo svi mi još od malih nogu odgajani da trčimo za “životnim postignućima”. I kad ispunimo jedan zadatak pred nama se stvori novi, pa opet novi i tako u nedogled. Završiti školu, upisati fakultet, završiti fakultet, zaposliti se, naći partnera/icu, imati djecu, napredovati na poslu, imati kuću, auto, vikendicu, odgojiti djecu, upisati ih u školu, fakultet…Stalno smo okupirani nekim “projektima” i hodamo za njima kao magarac za mrkvom ne bi li bili sretni i uspješni. Osoba koja ima te stvari u životu (tipa fakultetsku diplomu, stan, auto, dečka, muža,dijete, vikendicu na moru) ona bi po toj logici bila uspješna i sretna. No, je li to uistinu tako?

Stjecanje je postavljeno kao sinonim za postignuće u životu. To je s jedne strane i razumljivo jer je "imati" normalna funkcija našeg života – da bismo živjeli u ovom vremenu i okruženju moramo neke stvari imati. No to “imanje” često postaje teror i opterećenje kada se snažno fiksiramo i usmjerimo prema tom objektu našeg posjedovanja. Tada umjesto da nam te stvari budu izvor radosti i da nam koriste, mi njima služimo. Snažno se fokusirajući na ono što imamo – hranimo te stvari našom životnom energijom, a kao rezultat takvog života mi se osjećamo sve lošije i nesretnije. Ta “odgovornost” i “obazrivost” prema stvarima koje imamo i ljudima koji su nam to omogućili (roditelji, rodbina, ili mi sami) stvaraju nam osjećaj sputanosti i straha, robovanja. To je situacija koja nas veže i čini neslobodnima.

To je stoga što je veliki fokus stavljen na to posjedovanje tako da je to posjedovanje postalo samom sebi svrha. Veće od nas samih? "Moji roditelji su se toliko mučili da mi to omoguće. Pogledaj, drugi nemaju ništa, ja imam sve – tako sam nezahvalna". Javlja se osjećaj krivnje. To je sve normalno za taj način promatranja stvari. Ali ne mora biti tako.

Kamo ide naša pažnja ide naša životna energija. Naša životna energija ide u smjeru naših ciljeva, objekata, projekata, a ne nas samih. Mi nismo ni naša veza s dečkom, ni naša akademska titula, ni samo nečija kćer, sin, otac, majka, djevojka, prijatelj… Mi smo puno više od toga. Kroz sve te uloge mi u naše životu iskušavamo radost bivanja i stvaramo ih kako bismo iskusili život u svojoj raznobojnosti koju nam nudi. Posjedovanje stvari i postignuća sami sebi nije svrha. Puno je bitnije kako mi živimo s njima, a najbitnije od svega jest samo naše samo bivanje - sam život i način kako ga provodimo. Taj odnos, komunikacija sa samim sobom, introspekcija...

Imam dečka – super! No, provodimo li vrijeme kvalitetno? Kako se osjećam uz njega? Jesam li uistinu zadovoljna, što on u meni pobuđuje, koliko me podržava? Imam obitelj – je mi ta obitelj podrška, je li im istinski stalno do moje sreće ili imaju za mene niz zadanih točaka koje trebam obaviti, pa će me podržati u tome što oni misle da je za mene najbolje? Imam diplomu ili sam na pragu diplome – prekrasno! Želim li ja to stvarno raditi u životu, jesam li entuzijastična i motivirana u tom pogledu ili me nikada nitko nije pitao što bih ja zapravo radila…? Tko sam ja! Što ja zapravo želim! Što mi treba da bih bila sretna? I može li mi to “nešto” netko drugi dati, nabaviti, omogućiti? Pravo pitanje je kad smo jadni i depresivni - što je moja vokacija? Ono što mi jesmo ne mora se nužno slagati sa zvanjem koje nam piše na uvjerenju ili diplomi. Preusmjeriti pažnju na sebe i na ono što mogu ponuditi svijetu umjesto da stalno gledamo što ćemo dobiti i gramzivo grabimo prema onome što još trebamo postići.

Usmjeriti energiju, svoj entuzijazam na svoje jake strane, svoje talente i pomoći drugima najbolje je što kao prvu pomoć možemo sebi pružiti. Tada naš osjećaj radosti raste, a time i naše samopouzdanje, osjećaj da smo nekome korisni i potrebni takvi kakvi jesmo. Jer to je naša bit. Daj drugima i dijeli s drugima to prekrasno što imaš u sebi. I opusti se. I igraj. Život je prekrasan! Nije fiksan. Teci sa strujom i ne doživljavaj stvari nepromjenjive! Stvari u životu trebaju teći, biti fluidne, mijenjati se i biti korisne za neke druge više svrhe, a ne se vezati uz njih, robovati im.

Ako ti se ne sviđa to što imaš ili radiš – to promjeni! Nisu stvari veće od tebe! Bitna si ti! Bitno je da si sretna – gdje god bila i što god radila! Tko god te iskreno voli tvoja iskrena radost će mu biti prioritet! Raduj se, pleši, zabavljaj se, budi neopterećena, pred tobom je cijeli život radosti, ljubavi, smijeha, prilika…Imaš pravo na pogreške i padove, na rast, na slobodu!

Vratite svoje tijelo u ravnotežu i probudite emocije koje su, iz različitih razloga bile potisnute - prijavite se na seminar Lalita pod vodstvom Sanje Tatalović. Seminar se održava srijedom, kroz četiri uzastopna tjedna, u hotelu Westin u Zagrebu. Prijave se primaju na sanja.tatalovic@gmail.com. Više o seminaru Lalita pročitaj ovdje. Sanju Tatalović možeš pratiti i na Facebooku
 
 

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.