Ispunjen život

Disconnected

Zašto moramo biti svugdje i dostupni svakom, a istovremeno ne biti nigdje i ne biti ni s kim? – pita se naša čitateljica Sunrise

 Disconnected

Samo još jedan tren preletjeti po mobitelu, možda je došla neka poruka nova prije nego mlijeko pokipi. A, ne...roba u perilici neka čeka dok omekšivač ne razvije aromu amazonske prašume, samo neka bacim oko na facebook.   Ipak da provjerim mailove još jednom, dijete može pričekati još koji trenutak u vrtiću, a u konačnici, mogu ga tete na koju minutu vezati i za ogradu ako moraju zatvoriti baš u četiri i pol – samo neka završim sa chatom. Da nisam zaboravila posljednjih deset minuta na twitter,... ne daj bože? 

 
Ajde, priznajte. Kada ste posljednji put izišli iz kuće da ste zaboravili mobitel? Ili vam se desilo još gore, da niste ponijeli punjač za mobitel? To se gotovo smatra tehnološkom nehigijenom danas. Vjerujem da ste puno više puta izišli bez ključa, je li da?
 
Umreženi do besvijesti, spojeni sa cijelim svijetom, dostupni u svakom trenutku našeg života , u svakom i najprašnjavijem uglu ostave, sve do one najotrcanije metle u kutu i zaboravljene tegle ajvara od lani– čak i ta dva centimetra između zida na koji je naslonjena nam daju mogućnost da budemo dio globalnog informacijskog društva.
 
Povezani  i sa onim Eskimom koji čami u svom igluu na najsjeverenijoj točci svijeta i ne želi biti povezan sa nikim osim sa kakvim tuljanom eventualno jer mu on treba da preživi.  A, mi veći tuljani od ovoga šta će ga secirati pred tim igluom, mi se ne odvajamo od naših gadgeta, da ne bi ne daj bože,  propustili što.  Pad dionica u Tokyu ili podatak da se Beyonicina beba nakašljala tri puta jučer. E,  to vam je stvarno od gadne važnosti u životu, važnije od života samog kojeg nehajno propuštate dok se gubite u cyber svijetu po cijele dane.  
 
Tehnologija je dobar sluga, ali loš gospodar- zavladala našim jadnim životima i daje nam iluziju učestvovanja i sveprisutnosti svugdje. A  zašto moramo biti svugdje i dostupni svakom,  a istovremeno ne biti nigdje i ne biti ni s kim.  Možda zato jer se tako komotno ne bavimo sami sa sobom i još komotnije, ne suočavamo s drugima koji bi nam mogli reći nešto o nama samima, nego smo negdje  i  s nekim, sve deklarativni pojmovi bez uporišta u stvarnosti. 
 
Svi napeti, pod stresom, pred burn-out sindromom.  A, kako nećeš biti napet kada moraš stalno biti online, kada moraš stalno biti up to date, kada si freak ako imaš manje od tristo frendova na facebooku, ,kad si geek ako uopće nemaš profil na facebooku, kada pregledavaš poruke dok se ranom zorom vučeš za psom po šetnici, umjesto da koristiš svaki trenutak milosti tišine da te pripremi za dan. Zahvalite se nekom cvijećem, odite na neki tečaj, napravite krug biciklom, presložite knjige na polici  – živite, ali ne samo virtualno.
 
Gledam neki dan dvoje mladih ( e, ni ja više ne spadam u tu skupinu i to dobrano)  u kafiću.Biće da se to danas zove spoj, sjediš i sinkronizirano se epileptično trzneš svako malo da pogledaš na display mobitela koji obavezno staviš na stol. Mobitel je zamjenio statusni simbol ključeva automobila koji bi se prije sunčali na stolu pored kave; izdajnička zvijezda mercedes benza i plavobijela bljeskalica bmw-a kao najsigurniji mamac.  
 
Napričali se ovo dvoje čudo jedno, to je neki haiku stil danas, to je valjda od twittanja. Ne znam kako uspiju dogurati do zaručničkog tečaja  uopće tako, ali znam da relativno brzo poslije doguraju do odvjetnika mnogi.
 
Connected, a tako diconnected kao nikada do sad. 
 
 
 
 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.