Ispunjen život

Biti žena u Hrvatskoj

Svoja iskustva i stavove o tome što znači biti žena u Hrvatskoj u moderno doba s nama su podijelile tri dame: Anka Dorić, Nataša Ozmec i Andrea Šitum

Biti žena u Hrvatskoj

Dan žena se u našim krajevima najčešće obilježava darivanjem žena, majki, partnerica pa i šefica cvijećem u znak zahvalnosti, poštovanja i ˝pobjede˝ u borbi za ravnopravnost. Međutim, 8. ožujka će proći i preostat će nam ostala 364 dana u kojima ćemo bez imalo uljepšavanja osjetiti što uistinu znači biti žena u Hrvatskoj.



Stoga vas ovaj Dan žena darujemo iskustvima, stavovima i iskrenim odgovorima triju velikih dama: Anke Dorić, Nataše Ozmec i Andree Šitum.

Anka Dorić, dr. med. spec.trans.med., voditeljica je Odjela za transfuzijsku medicinu u Imunološkom zavodu u Zagrebu, Predsjednica Nacionalne udruge za planiranje obitelji, spolno i reproduktivno zdravlje i prava “Plan A”; Stručna suradnica savjetovališta Poliklinike Virogena Plus; i stručna suradnice ECCA-e, Europske udruge za rak vrata maternice. 

Nataša Ozmec glavna je urednica časopisa Ženskih posala - časopisa za žene u najboljim godinama, a Andrea Šitum je glavna urednica portala Naturala.hr.

Međutim, ove su dame i mnogo više od navedenog te nam ovom prilikom otkrivaju kako su uspjele uskladiti karijeru, poslovne uspjehe sa majčinstvom i obiteljskim životom te koji je njihov stav o položaju žena u Hrvatskoj u moderno doba.
 

Svima trima postavili smo isto pitanje:

Kako, kroz prizmu svoje karijere, vidite položaj žena u Hrvatskoj? Smatrate li da je ženama teže nego muškarcima? Je li u Hrvatskoj teško uskladiti karijeru i majčinstvo/brak i koliko odricanja sa sobom nosi želja da se žena realizira i poslovno i privatno?


 

Anka Dorić, dr. med. spec. transf. med.

Biti žena u Hrvatskoj- Biti žena znači mi biti zadovoljna svakim djelićem sebe u vlastitoj koži, prirodna, zdrava, u ovome ''SAD'' trenutku, bez obzira radi li se o privatnom ili poslovnom, trenutku mladosti, zrele dobi ili starosti. Osim biti ispunjena ljubavlju prema svom muškarcu, kako bih se osjećala ženom s velikim ' Ž', podjednako mi je važno biti i sretna majka, kao i biti ostvarena kroz posao koji volim, za koji sam se školovala i dalje se kontinuirano usavršavajući da ne 'zahrđam'.

Međutim, da bih bila uspješno ostvarena u svemu navedenom (osim u karijeri, koja mi jest važna, ne i najvažnija, budući smatram kako i nije ženama važna onoliko i na način kako je važna muškarcima) svjesna sam kako mi je potrebno zdravlje i slobodno vrijeme koje bih mogla posvetiti sebi, za relaksaciju, osobni rast i razvoj, bez čega mi je nezamislivo uspješno održati ono što jesam.

Ekonomska situacija u prilično konzervativnoj i, socio-kulturološki i znanstveno pomalo uspavanoj zemlji kakva je naša, nesumnjivo nam otežava održanje homeostaze kakvu bih želje za sebe i ljude oko sebe, međutim, iako sam škorpija/rak u horoskopu (dakle vječiti borac i idealistica okrenuta toplini obiteljskog doma, koju nadasve cijenim), lavovski se borim, s puno strasti na pragu svojih 50-tih godina, jednako kao kada sam imala 25.

Navikla sam u teškoćama gledati izazove, tražeći rješenja, a ne nove probleme i svaki mi je dan novi početak. Gledam ga kao 24-satnu mogućnost da uvijek iznova, sebi i svijetu dajem najbolji dio sebe. Drukčije ne znam, tako sam odgojena i to mi se sviđa.

Smatram li da je ženama teže nego muškarcima? Niti govora! Smatram da smo jedinstveno divna bića, kako i mi , jednako tako i muškarci, ali i da smo međusobno neusporedivi. Svatko od nas ima svoje teškoće i lakoće postojanja...Smatram kako jedni bez drugih ne možemo i ne trebamo biti. Lakše je u dvoje, pa i u troje, živjeti, raditi, komunicirati, nego jednome čovjeku, ma kojeg god spola ili roda bio. Posebno sam osjetljiva na kvalitetu međuljudskih odnosa, ponekad i više nego na sam rezultat koji iz nekog odnosa treba proisteći...

Ne mogu zapravo potpuno adekvatno odgovoriti na pitanje je li u Hrvatskoj teško uskladiti karijeru i majčinstvo i koliko to odricanja nosi, jer sam vječiti 'free lancer'' što se institucije braka tiče. Vjerujem u ljubav, ''papiri s potpisom'' ne znače mi puno. Ipak, drznula bih se izjaviti da nije teško uskladiti to dvoje-troje, osobito ako čovjek ima svoje prioritete koje zna poredati na pravo mjesto....

Za velike uspjehe i ostvarenje raznih životnih želja i potreba potrebno je i nužno uz planiranje i odricanje, kao i hrabrost uz pomoć sretnog trenutka, na koji svako živo biće ima pravo već rođenjem, bez obzira na spol. Vjerujem da se sve može, kad se hoće, a ako je želja u skladu s prirodnim zakonima, a ne protiv njih, vođena nekim sebičnim potrebama i Svemir se pobrine kako bi se ispunila.


 

Nataša Ozmec, glavna urednica časopisa Ženska posla

Biti žena u Hrvatskoj- Žene u Hrvatskoj nisu ravnopravne muškarcima. Istina, u nekim im je zanimanjima i na nekim položajima lakše ili imaju prednost – kada se traže čistačice, odgajateljice u vrtiću, knjižničarke... mislim da slobodno možemo reći da među tim profesijama i dalje prevladavaju žene. Kada se među njima nađe pokoji muškarac, obično ga se gleda blagonaklono, s osmijehom, “sigurno vam nije lako s tolikim ženama”, kažu mu često.

No, kad žena stane na čelo države, onda je to senzacija, a desi i se i novinski naslov: Žena bira vladu. Aha, dakle, nije ta i ta, nema imena i prezimena, osobnost, lice, ona je žena. Jeste li ikada vidjeli naslov: Na čelu države (opet) muškarac? I mislila sam da je tako. Danas mi je prijatelj u razgovoru spomenuo kako ga je ražestilo što je u nekim novinama pročitao: Lijepa voditeljica... Tko će odrediti je li ona lijepa. I zašto je to toliko važno.

I danas znam čuti (nečuveno, ali čak i iz ženskih usta) kako je Janica zaista sjajna sportašica, ali šteta što nije zgodna. Šteta?!?!? Zar smo tako isprazno društvo da je žena u prednosti samo kad se traže osobine kao što su ljepota, samozatajnost i zavodljivost? Jesmo li zaista najpoželjnije (i najpotrebnije svijetu) kada prodajemo skupi auto?

U životu sam radila sve i svašta – od razvođačice u kazalištu kao studentica, preko hrpe honorarnih poslova (administracija, konobarenje, čuvanje djece) do prvog ozbiljnog posla kada sam bila tajnica. Problem je nastao kada sam zatražila promaknuće – priznali su mi zasluge, ali su mi jasno dali do znanja da me promovirati neće. Ne mogu reći da je to bilo zato što sam žena. S kolegama i sa šefom (sve redom muškarci) imala sam dobar i kolegijalan odnos. No, tek kad sam dala otkaz i nakon godinu dana bez posla (ne računam povremena, honorarna zaposlenja), dobila sam posao o kojem sam sanjala. Posao urednice u nakladničkoj kući.

Odonda moja je karijera baš onakva kakvom sam je zamišljala – razvija se uz podršku kolega i nadređenih, razvijam i širim svoje potencijale i prihvaćam sve veće izazove. Ne mogu, doduše, ne spomenuti da su mi odonda svi šefovi bili – šefice. Slučajnost? Možda, ali je čini mi se simptomatično, posebno za Hrvatsku. Moje je iskustvo da su žene bolje šefice, da imaju više razumijevanja, lakše se s njima dogovara, komunikacija je bolja i transparentnija.

Imam dvoje djece – jednog predškolca i jednog prvašića – i posao koji zahtjeva neredovito radno vrijeme, česte izlaske, telefonske pozive i navečer i u dane vikenda, gotovo stalnu dostupnost i veliku posvećenost. Obožavam svoj posao, ali u posljednje vrijeme primjećujem da sam željna i svoje djece – ponekad jednostavno moram odlučiti: žrtvovati posao ili vrijeme provedeno s obitelji. Imam divnog muža s kojim dijelim obaveze i radosti kućanstva i odgoja i ne radi se o tome, tko će od nas dvoje više raditi ili tko će biti više s djecom, radi se o tome da želim raditi tako da svoj posao obavim predano, sa zadovoljstvom i do kraja i da želim biti puno sa svojom kćeri i sinom.

Želim ih voditi na plivanje, slagati s njima legiće, gledati crtiće i ići na informacije. Ali dok god ne odaberem samo jedno od toga, nažalost, oboje će morati pomalo trpjeti. No jedino u što sam sada sigurna je da je to zato što sam sama tako odlučila. Imam dvije divne direktorice, i same zaposlene majke koje imaju razumijevanja za sve situacije i probleme, imam potpuno fleksibilno vrijeme i njihovo povjerenje da ga neću zloupotrijebiti.

Ne mogu ni zamisliti da radim u korporaciji gdje bi se od mene očekivalo da svaki dan ostajem prekovremeno i bespogovorno idem na svaki službeni put koji treba obaviti. No, mislim da je danas u Hrvatskoj problem ženske rastrganosti dijelom i financijske prirode. Naime, ako smo lojalni firmi svi želimo i moramo puno raditi kako bi ona što bolje poslovala. Ako smo lojalni obitelji želimo što više biti kod kuće, ali i financijski pridonijeti, pružiti djeci što više. Zato se nadam da će Hrvatska jednom ipak izaći iz krize i da ćemo tada barem lagodnije živjeti.

A možda i lakše, ako promijenimo zakone tako da idu na ruku majkama, osobama s bolesnim roditeljima ili članovima obitelji na skrbi... I nadam se da na rukovodećim položajima nećemo morati imati nužno žene da bismo se dobro osjećale.

 

 

Odgovara: Andrea Šitum, glavna urednica portala Naturala.hr

Biti žena u HrvatskojOdrasla sam u obitelji u kojoj se nisu pretjerano isticale niti muško – ženske uloge, niti muško - ženske mogućnosti ili ograničenja tako da, moram priznati, nikada nisam osjećala različitost ili zakinutost po pitanju spola, niti sam ikada oko toga razbijala glavu dok sam polako stasala u djevojku i ženu. Prvo si čovjek, pa si onda žena ili muškarac – taj sam princip preuzela iz roditeljske obitelji i samo ga nadogradila u braku i roditeljstvu jer po istom principu, suprug Željko i ja, odgajamo i našu 13-godišnju kći Taru.

Kroz posao sam se upoznala s različitim poslodavcima, od onih koji su me kao ženu tretirali potpuno jednakopravno pa sve do jednog na kojega ne bih baš trošila baš previše riječi, ali recimo da me taj dobro upoznao s pojmovima seksizma i mobinga te sam nakon tog iskustva shvatila što ne želim u životu i preuzela uzde karijere u vlastite ruke.

Sa suprugom Željkom i našim partnerom Borisom pokrenuli smo prije dvije godine tvrtku CBO Media Grupa u kojoj je Naturala.hr jedan od vodećih projekata, a budući da smo svi troje prošli kroz iskustvo korporativnog biznisa – od početka smo znali kakav ćemo odnos imati prema svojim zaposlenicima te moram priznati da sam ponosna na to u kojem smjeru i mi kao poslodavci razvijamo biznis, ali i odnos sa svim našim suradnicima od kojih su svi prvenstveno kvalitetni radnici, a tek potom muškarci i žene.

Iskreno, začudi me kada u razgovoru s našim suradnicama ženskog spola doznam kako smo mi jedna od rijetkih tvrtki kod kojih ih pri intervjuu nitko nije pitao planiraju li udaju i djecu. Čudi me to, a u isto vrijeme žalosti jer to nije Hrvatska za koju dajem svoj glas. To nisu tvrtke u kojima bih voljela da naša kći jednog dana radi jer je takav pristup od mog svjetonazora udaljen miljama kao što je udaljena i korporativna Amerika u kojoj su ljudi svedene na brojke, a žena će dobro razmisliti hoće li se ikada upustiti u majčinstvo i brak.

A nedavno mi je jedna situacija dala i dodatno razmišljati - našla sam se na jednoj promociji gdje je, između sedmero govornika, redom managera i predstavnika velikih kompanija, sjedila samo jedna žena. I dok sam ih slušala kako prezentiraju svoje programe u glavi mi je zvonilo: U ovoj slici stvarno nešto ne štima! Hoću li zaista svojoj kćeri jednog dana morati objašnjavati kako je to prava slika Hrvatske i zašto se na vodećim pozicijama u kompanijama, kao i u Hrvatskom Saboru, nalazi tek 20-tak posto žena te da je veća vjerojatnost da posao za koji je ona stvorena može dobije netko drugi samo zato što je – muškarac. Nadam se da neću morati i da će se do njene zrele dobi stvari promijeniti.

Inače, u privatnom životu, ako si partner s nekim, ako ste zajedno na istom brodu, da se slikovito izrazim, tada nema teže ili lakše jer vam je jednako. Suprug i ja dijelimo iste probleme, brinu nas iste brige, čeka nas zajedničko neoprano suđe i sve su hrpetine neispeglanog veša – naše (iako bih ja voljela da su samo njegove jer mrzim peglati;)) i ovisi isključivo o dogovoru koji će se od nas dvoje kojeg posla primiti.

A što se tiče odricanja – mislim da je došlo vrijeme da prestanemo gledati na stvari u kontekstu odricanja već da počnemo gledati u kontekstu izbora jer odricanje povlači sa sobom žrtvu i gubitak, a ja nisam odabrala biti žrtva. Ako je tvoj izbor imati uspješnu karijeru, a uz to biti i privatno realizirana kao žena, kao majka ili oboje – moraš biti svjesna onoga što proizlazi iz takvog izbora kao i činjenice da nam dan traje samo 24 sata što mnoge od nas vole zaboraviti. Jer ako je moj izbor biti dobra u svom poslu, raditi praktički cijeli dan, a uz to imati obitelj, brinuti za svoje dijete, pomoći oko zadaća i redovito i zdravo kuhati svojoj obitelji – moram biti spremna da ću u nekim drugim stvarima zaštekati. 

Recimo, održavam kontakt s mnogo ljudi, ali rijetko kad nađem vremena da sjednem s prijateljicom tri sata i proćakulam malo. Televiziju gledam tek za uspavljivanje. Nokte lakiram u uredu. Budim se u šest ujutro da operem kosu i sredim si frizuru. Ponekad se i našminkam u autu ili kunjam uz šparet jer u 11 navečer kuham sutrašnji ručak. Ali, sve su to moji izbori i pristajem na njih. Inače, moj je stav da se društvo mijenja tek tada kada se promjeni svijest većine pojedinaca do razine kritične za promjenu za koju sam sigurna da neće doći odozgo.

Jer, vjerujem, kako nema niti hrvatskog niti europskog zakona koji će takvu promjenu osigurati. Svidjelo se to nama ili ne, ovo društvo nije ništa drugo do odraz naše prosječne svijesti i svaka od nas koja se osjeća zanemarenom ili manje vrijednom u odnosu na muškarce prvo treba sama sa sobom obaviti jedan podulji razgovor pa tek onda možemo svi skupa krenuti dalje od toga.

Promjena je moguća, naravno da je, ali desit će se tek kada je pokrenemo u vlastitim glavama.

Drage moje, od srca vam želim naš dan!

 

 

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.